Tupolisni pačempres 'Gitte' Chamaecyparis obtusa 'Gitte'

Detaljan opis proizvoda

Tupolisni pačempres 'Gitte' - ubraja se među patuljaste oblike hinoki pačempresa, vrste podrijetlom iz planinskih šuma Japana. Oblikuje gust, jastučast grmić nježnih, lepezastih grančica koje u proljeće poprimaju žutozeleni do zlaćani ton, dok u polusjeni ostaju zelenije. Raste sporo, nakon 10 godina obično doseže visinu oko 0,5–0,6 m i širinu 0,7–1,0 m, a kasnije najčešće naraste otprilike 1–1,5 m i postupno se zaobljuje. Struktura lišća podsjeća na sitne ljuskice složene u lepeze, pa kultivar unosi u nasad detalj vidljiv i zimi. Prikladan je za kamenjare, vrištine i vrtove u japanskom stilu, a dobro se snalazi i u posudama, gdje stvara cjelogodišnji zeleno-zlatni naglasak. U kompoziciji se kombinira s vrijeskom, azalejama, borovnicama, ukrasnim travama i kamenim elementima. Sitni češeri pojavljuju se tek iznimno i nisu glavni ukrasni element. Zimi je obojenje prigušenije, ponekad s brončanim nijansama na vrhovima grančica, no lepezasta tekstura ostaje uočljiva i pod snijegom.

Tupolisni pačempres je četinjača podrijetlom iz Japana, vrlo omiljena u vrtlarstvu zbog kompaktnog rasta, gustog lišća i dekorativnih kuglastih ili stožastih oblika. Vrsta je poznata po mekanim, tupo završenim iglicama koje biljci daju karakterističan izgled i ugodnu teksturu. U prirodi tupolisni pačempres doseže visinu oko 20 metara, u vrtnim je uvjetima manji i često se uzgaja u različitim kultivarima različitih oblika i boja. Iglice su tamnozelene, kratke, gusto raspoređene i ljuskaste s tupim vrhom, što je za ovu vrstu tipično. Tupolisni pačempres prikladan je kao soliter, za kamenjare, vrtove četinjača i kao dio živica. Zahvaljujući nezahtjevnosti i privlačnom izgledu idealan je izbor za vrtlare koji traže elegantnu i zimzelenu četinjaču ugodne teksture lišća.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na suncu do lagane polusjene, idealno u zavjetrini. Zimski vjetar i oštro zimsko sunce povećavaju rizik od isušivanja lišća. Odgovara mu humusno, propusno i ravnomjerno umjereno vlažno tlo, a u težim glinastim tlima uz drenažu. Preporučeni pH je otprilike 5,0–6,5. Sadnja se najčešće provodi u proljeće (ožujak–svibanj) i u jesen (rujan–listopad), a biljke u kontejneru primaju se otprilike od ožujka do studenoga uz osigurano zalijevanje. Zalijevanje je važno prve 2 sezone i tijekom duže suše, zimi pomaže nadoknada vlage za vrijeme otapanja, dok dugotrajno prevlaživanje obično šteti. Gnojidba je umjerena, u proljeće sporotopivim gnojivom za četinjače ili kompostom, a veće količine dušika kasno ljeti otežavaju dozrijevanje tkiva. Rez obično nije potreban, preporučuje se samo lagano oblikovanje mladih izboja u proljeće nakon mrazova i uklanjanje oštećenih grana, jer se iz starog drva slabo obnavlja. Malč od kore četinjača stabilizira vlagu i temperaturu korijena. U posudi se koristi kiseli, prozračni supstrat s drenažnim slojem, a korijenova gruda zimi se štiti omotavanjem. Otpornost na mraz kod vrste i uobičajenih kultivara kreće se otprilike od -23 do -29 °C, a osjetljiviji su zimsko isušivanje i kasni proljetni mrazevi u mraznim udolinama. Otpornost na sušu nakon ukorjenjivanja je srednja, a duža sušna razdoblja mogu uzrokovati smeđenje ljuskica. Od bolesti se pri prevlaživanju mogu pojaviti truleži korijena (fitoftora) i gljivične pjegavosti, a od štetnika uglavnom crveni pauci (grinje). Razmak sadnje određuje se prema bujnosti kultivara, za patuljaste tipove obično 0,8–1,2 m, za srednje 1,5–2 m i za veće oblike 2–3 m.

Autor: Kristýna | Revizija: 24.02. 2026