Tupi pačempres 'Meroke' Chamaecyparis obtusa 'Meroke'

Detaljan opis proizvoda

Tupi pačempres 'Meroke'  - spororastući izbor hinoki pačempresa, vrste podrijetlom iz Japana, cijenjen zbog nepravilnog, slikovitog habitusa i zlatnih naglasaka u lišću. Grančice su složene u plosnate lepeze, a zelenu boju ističu žuti do zlatnozeleni vršci koji se najljepše oboje na suncu. Grm raste vrlo sporo. U 10 godina obično doseže oko 0,6–1,0 m, a u zrelosti u vrtovima najčešće približno 1,3–1,5 m visine i 1,0–1,3 m širine. Krošnja je stožasta do jajolika, mjestimično nepravilna, a vrhovi grančica mogu blago visjeti, pa biljka ne djeluje kruto. Zimi zadržava lišće, ponekad s prigušenim brončanim tonom na rubovima. Primjenu nalazi u kamenjarima, vrištinama, uz vodene elemente i u vrtovima japanskog stila, gdje dolazi do izražaja uz kamenje i šljunak. Dobro se uklapa i u veću posudu kao zimzeleni element s nježnom šarom. Cvatnja je neupadljiva, pelud se raznosi vjetrom obično u ožujku i travnju, a češeri dozrijevaju u jesen, često u listopadu.

Tupi pačempres je četinjača podrijetlom iz Japana, vrlo omiljena u vrtlarstvu zbog kompaktnog rasta, gustog lišća i dekorativnih kuglastih ili stožastih oblika. Vrsta je poznata po mekanim, tupo završenim iglicama koje biljci daju karakterističan izgled i ugodnu teksturu. U prirodi tupi pačempres naraste oko 20 metara, u vrtnim je uvjetima manji i često se uzgaja u različitim kultivarima koji se razlikuju oblikom i bojom. Iglice su tamnozelene, kratke, gusto raspoređene i ljuskaste s tupim vrhom, što je za ovu vrstu tipično. Tupi pačempres prikladan je kao soliter, za kamenjare, vrtove četinjača i kao dio živica. Zahvaljujući skromnim zahtjevima i privlačnom izgledu idealan je izbor za vrtlare koji traže elegantnu zimzelenu četinjaču ugodne strukture lišća.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na suncu do blage polusjene, idealno u zavjetrini. Zimski vjetar i oštro zimsko sunce povećavaju opasnost od isušivanja lišća. Odgovara mu humusno, propusno i ravnomjerno umjereno vlažno tlo, a u težim glinastim tlima potrebna je drenaža. Preporučeni pH iznosi približno 5,0–6,5. Sadnja se najčešće provodi u proljeće (ožujak–svibanj) i u jesen (rujan–listopad), a biljke u kontejneru dobro se primaju približno od ožujka do studenog uz osigurano zalijevanje. Zalijevanje je važno prve 2 sezone i tijekom dulje suše, zimi pomaže nadoknada vlage za vrijeme otapanja, a dugotrajno prevlaživanje je štetno. Gnojidba je umjerena, u proljeće se primjenjuje sporotopivo gnojivo za četinjače ili kompost, dok veće doze dušika krajem ljeta otežavaju dozrijevanje tkiva. Rez obično nije potreban, preporučuje se samo lagano oblikovanje mladih izboja u proljeće nakon mrazova i uklanjanje oštećenih grana, jer se iz starog drva slabo obnavlja. Malč od kore četinjača stabilizira vlagu i temperaturu korijena. U posudi se koristi kiseli, prozračni supstrat sa slojem drenaže, a korijenova gruda zimi se štiti omotavanjem. Otpornost na mraz kod vrste i uobičajenih kultivara kreće se otprilike od −23 do −29 °C, a osjetljivije je zimsko isušivanje i kasni proljetni mrazevi u mraznim udolinama. Otpornost na sušu nakon ukorjenjivanja je srednja, a duža sušna razdoblja mogu uzrokovati smeđenje ljuskica. Od bolesti se pri prevlaživanju mogu pojaviti truleži korijena (fitoftora) i gljivične pjegavosti, a od štetnika uglavnom crveni pauci. Razmak sadnje bira se prema bujnosti kultivara: patuljasti tipovi obično 0,8–1,2 m, srednji 1,5–2 m, a veći oblici 2–3 m.

Autor: Kristýna | Revizija: 24.02. 2026