Tupi pačempres 'Kamarachiba' Chamaecyparis obtusa 'Kamarachiba'

Detaljan opis proizvoda

Tupi pačempres 'Kamarachiba' - oblikuje kompaktan, široko stožast do blago raširen grm koji u zrelosti doseže visinu od 0,8 m do 1 m i širinu od 0,8 m do 1,2 m. Prirast je vrlo umjeren, godišnje iznosi približno 5 cm do 8 cm. Grančice su povijene, končaste i blago uvijene, što stvara dojam prozračnosti i mekoće. Zlatnožuta boja iglica najbolje dolazi do izražaja na punom suncu, dok u dubljoj sjeni prelazi u svijetlozelene tonove. Zimski brončani ton štiti tkiva od mraza, a u proljeće se ponovno mijenja u zlatni. Kao ukrasna četinjača ne razvija upadljive cvjetove ni dekorativne plodove. Otpornost ovog kultivara na mraz doseže -22 °C. Pri sadnji u površinske nasade ili vrištine preporučuje se razmak sadnje od 1 do 2 komada na 1 m². Biljka pokazuje visoku otpornost na uobičajene gljivične bolesti i štetnike. U vrtnoj kompoziciji primjenjuje se ponajprije kao blistav soliter u malim vrtovima, kao naglasak boje u kamenjarima, vrištinama ili japanskim vrtovima te u skupnim nasadima s tamnijim četinjačama. Može se uspješno uzgajati i u posudama.

Tupi pačempres četinjača je podrijetlom iz Japana koja je u vrtlarstvu vrlo omiljena zbog kompaktnog rasta, gustog lišća i dekorativnih kuglastih ili stožastih oblika. Ova je vrsta poznata po mekim, tupo završenim iglicama koje biljci daju karakterističan izgled i ugodnu teksturu. U prirodi tupi pačempres naraste do oko 20 metara, dok u vrtnim uvjetima ostaje manji i često se uzgaja u brojnim kultivarima različitih oblika i boja. Iglice su tamnozelene, kratke, gusto raspoređene i ljuskaste s tupim vrhom, što je za ovu vrstu tipično. Tupi pačempres prikladan je kao soliter, za kamenjare, vrtove četinjača te kao dio živica. Zahvaljujući skromnim zahtjevima i privlačnom izgledu idealan je izbor za vrtlare koji traže elegantnu zimzelenu četinjaču ugodne strukture.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na suncu do u laganoj polusjeni, idealno u zavjetrini. Zimski vjetar i oštro zimsko sunce povećavaju opasnost od isušivanja lišća. Odgovara mu humusno, propusno i ravnomjerno umjereno vlažno tlo, a u težim glinastim tlima potrebna je drenaža. Preporučeni pH iznosi približno 5,0–6,5. Sadnja se najčešće provodi u proljeće (ožujak–svibanj) i u jesen (rujan–listopad), a biljke u kontejneru primaju se otprilike od ožujka do studenoga uz osigurano zalijevanje. Zalijevanje je važno prve 2 sezone i tijekom dulje suše, zimi pomaže nadoknada vlage za vrijeme otapanja, dok je dugotrajno prevlaživanje štetno. Gnojidba je umjerena, u proljeće se primjenjuje sporotopivo gnojivo za četinjače ili kompost, a veće doze dušika krajem ljeta otežavaju dozrijevanje tkiva. Rez obično nije potreban, preporučuje se samo lagano oblikovanje mladih izboja u proljeće nakon mrazeva i uklanjanje oštećenih grana jer se iz starog drva teško obnavlja. Malč od kore četinjača stabilizira vlagu i temperaturu korijena. U posudi se koristi kiseo, prozračan supstrat s drenažnim slojem, a zimi se korijenova gruda štiti omotačem. Otpornost na mraz kod vrste i uobičajenih kultivara kreće se otprilike od -23 do -29 °C, osjetljivije je zimsko isušivanje te kasni proljetni mrazevi u mraznim udolinama. Otpornost na sušu nakon ukorjenjivanja je srednja, a dugotrajna sušna razdoblja mogu uzrokovati smeđenje ljuskica. Od bolesti se pri prevlaživanju mogu pojaviti truleži korijena (fitoftora) i gljivične pjegavosti, a od štetnika ponajprije crveni pauci (grinje). Preporučeni razmak sadnje određuje se prema bujnosti kultivara: patuljasti tipovi obično 0,8–1,2 m, srednji 1,5–2 m, a veći oblici 2–3 m.

Autor: Lucie | Revizija: 7.9. 2026