Sivkasta amorfa - Amorpha canescens Amorpha canescens

Detaljan opis proizvoda

Sivkasta amorfa - listopadni je polugrm do niski ukrasni grm iz porodice mahunarki. Potječe iz Sjeverne Amerike, ponajprije iz prerija, suhih savana, vapnenačkih obronaka, pjeskovitih padina, svijetlih hrastovih šuma i rijetkih šikara SAD-a i južne Kanade. Ime vrste canescens upućuje na sivkaste dlačice na izbojima i lišću. Biljka razvija dubok korijenov sustav, zahvaljujući kojemu dobro podnosi sušu i pomaže učvrstiti lakša tla. Raste kao busen odrvenjelih izboja, u našim uvjetima obično 0,6–1,2 m visok i 0,8–1,5 m širok, a u plodnijem tlu ponekad i do oko 1,5 m. Listovi su naizmjenični, neparno perasti, dugi 6–15 cm, sastavljeni od sitnih ovalnih listića. Guste dlačice daju lišću srebrnastozeleni izgled. Od lipnja do kolovoza na vrhovima izboja pojavljuju se uski uspravni klasovi dugi otprilike 8–20 cm. Sitni cvjetovi su ljubičastoplavi do purpurnoljubičasti, s izraženim zlatnožutim prašnicima. Bogati su nektarom i peludi pa privlače pčele, bumbare, leptire i druge korisne kukce. Nakon cvatnje razvijaju se sitne smeđe mahune sa sjemenkama. Plodovi nemaju ukrasnu vrijednost niti su namijenjeni jelu. Amorpha canescens dolazi do izražaja u šljunčanim gredicama, prerijskim nasadima, na suhim padinama, međama i u prirodnim dijelovima vrta među travama, perovskijama, kaduljama i rudbekijama.

Uzgoj:  Sadi se na puno sunce, na topao otvoren položaj i u vrlo propusno tlo. U polusjeni biljka poliježe, slabije cvjeta i gubi srebrnast izgled. Tlo može biti siromašnije do umjereno plodno, pjeskovito, šljunkovito, kamenito ili blago ilovasto, s pH otprilike 5,5–8. Dobro podnosi vapnenasta tla, sušu, vjetar i siromašnije mineralne supstrate. Ne odgovaraju joj teška zbijena tla, dugotrajno prevlaživanje i zasjenjena mjesta. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada u nesmrznuto tlo. Za površinske prerijske nasade računa se s 3–5 biljaka po m², a za niski slobodni rub s razmakom sadnje od 50–70 cm. Nakon sadnje preporučuje se redovito zalijevanje do ukorjenjivanja, kasnije samo tijekom duže suše u prvoj godini ili pri uzgoju u posudama. Gnojidba se provodi umjereno, najbolje malom količinom komposta u proljeće. Kao biljka iz porodice mahunarki u simbiozi s bakterijama u tlu može vezati dušik pa joj ne odgovara pretjerana gnojidba. Rez se provodi krajem zime ili rano u proljeće, kada se izboji skraćuju otprilike na 10–20 cm, ovisno o stanju biljke. U oštrijim zimama nadzemni dio može djelomično promrzavati, no iz korijena obično ponovno potjera. Otpornost dozrelih biljaka na mraz navodi se otprilike od −34 do −38 °C, a presudan je suši zimski položaj. Bolesti i štetnici pojavljuju se rijetko, pri prevlaživanju prijeti trulež korijena.

Autor: Nikol | Revizija: 30.6. 2026