Sitkanska smreka 'Tannhöf' Picea sitchensis 'Tannhöf'

Detaljan opis proizvoda

Sitkanska smreka 'Tannhöf' - cijenjeni patuljasti kultivar sitkanske smreke koji u nasade unosi profinjenu eleganciju i kompaktnu teksturu. Ova četinjača odlikuje se vrlo sporim rastom i oblikuje gust, pravilno polukuglast do blago stožast habitus. Grane su gusto obrasle iglicama i rastu u pravilnim katovima, što odaje dojam stabilnosti i punoće. Iglice su kratke, krute, oštre i gusto raspoređene oko grana. Obilježje ovog kultivara jest izrazito srebrnast odsjaj donje strane iglica, koji u kombinaciji s plavozelenom gornjom stranom stvara upečatljiv kontrast i dubinu boja. U zrelosti kultivar doseže visinu od približno 1 do 1,2 metra i širinu od oko 1 metra, zbog čega je kao stvoren za kamenjare, vrištine, rubove jezeraca ili kao dominantan element u većim kamenim posudama na terasama. Kultivar 'Tannhöf' ne zahtijeva rez jer prirodno zadržava gust i pravilan oblik koji se ne rasipa. U vrtnim kompozicijama lijepo se slaže s nižim trajnicama poput kamenika, sasa, niskih jastučastih plamenaca ili ukrasnih trava, koje naglašavaju njegov nordijski karakter. Svojom bojom može oživjeti i sjenovitije kutke vrta, gdje tamniji tonovi djeluju smirujuće.

Sitkanska smreka veliko je zimzeleno stablo četinjača koje doseže visinu do 80 m i opseg debla oko 5 m. Riječ je o nedvojbeno najvišoj smreci, a potječe iz Sjeverne Amerike. Izvan prirodnog areala cijenjena je zbog brzog rasta i prilagodljivosti siromašnim tlima na kojima druga stabla ne mogu rasti. U idealnim uvjetima može narasti i do metar i pol godišnje. Krošnja mladih stabala široka je i stožasta, a starenjem poprima valjkast oblik. Ima zanimljive češere, koji su isprva zeleni ili crvenkasti, a dozrijevanjem postaju blijedosmeđi. Iglice su joj kraće, ne previše bodljikave, srebrnastozelenog odsjaja. Uzgaja se u brojnim kultivarima. Osobito su dekorativni kultivari sa sivim ili plavosivim iglicama, posebice u vrijeme listanja, jer mlade izbijajuće grančice imaju prekrasan zaobljen oblik i slobodno se mogu natjecati s najljepšim cvatućim listopadnim grmovima. Razmjerno dobro raste i u onečišćenom zraku velikih gradova i u blizini tvornica, pa i na vrlo siromašnim tlima na kojima drugim četinjačama ne uspijeva.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na položaju na punom suncu, koji potiče intenzivno obojenje proljetnih prirasta i kompaktan rast krošnje. Tlo treba biti plodno, srednje teško do ilovasto-pjeskovito, dobro propusno i stalno umjereno vlažno, ali ne dugotrajno prevlažno. Najviše joj odgovaraju tla kisele do blago kisele reakcije, približno u rasponu pH 5–6,5, pa se u sadnu jamu često dodaje treset ili stelja četinjača. Oko korijenove grude preporučuje se malč od kore, koji ublažava kolebanja temperature i isušivanje tla te štiti plitak korijenov sustav. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u toplim i sušnim razdobljima pogoduje im redovito zalijevanje, osobito u prve dvije do tri godine nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja smreka podnosi kratkotrajnu sušu, no dugotrajna suša uzrokuje sušenje vrhova izboja, osobito u gradskom okruženju. Otpornost kultivara na mraz iznosi približno do –26 °C, u uobičajenim zimama u nizinama i brežuljkastim krajevima zimska zaštita nije potrebna, no mlade biljke u posudama bolje prezimljuju u zavjetrini ili s posudom ukopanom u tlo. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljna jednokratna doza gnojiva za ukrasne četinjače, koja potiče ravnomjeran rast bez pretjeranog izduživanja izboja. Rez se ograničava na uklanjanje suhih, promrzlih ili oštećenih grana, a temeljno oblikovanje nije potrebno. Od bolesti se u nepovoljnim uvjetima mogu pojaviti gljivične pjegavosti iglica, a od štetnika ponajprije crveni pauci ili lisne uši, čiju pojavu znatno smanjuju prozračan položaj, ujednačena vlažnost i izbjegavanje pretjerane gnojidbe dušikom. Pri skupnoj sadnji preporučuje se razmak sadnje od najmanje 2,5–3 m između pojedinih biljaka ili većih drvenastih biljaka kako bi kultivar imao dovoljno prostora za razvoj punog oblika i boje.