Sirijski hibiskus 'Leopoldii' Hibiscus syriacus 'Leopoldii'

Detaljan opis proizvoda

Sirijski hibiskus 'Leopoldii' - povijesni, ali i danas vrlo cijenjen kultivar iz porodice sljezovki. Izvorna botanička vrsta potječe iz toplih područja Azije, točnije iz Kine i Indije, no u Europi se kao ukrasna drvenasta biljka uzgaja već od šesnaestog stoljeća. Ovaj kultivar oblikuje listopadne, umjereno bujne grmove metlasto razgranatih izboja i sivosmeđe kore. Listovi su naizmjenični, rombični do jajoliki, duboko trodijelni, grubo nazubljena ruba. Zasićeno su zelene boje s nježnim sjajem, a u proljeće listaju vrlo kasno, često tek tijekom svibnja. Od kolovoza do rujna biljka u pazušcima listova nosi velike, pune cvjetove promjera 6–8 cm. Latice su svijetloružičaste do mesnato krem boje s upadljivom purpurno vinskom mrljom pri dnu, iz koje se šire nježne žilice. Cvjetovi su medonosni i posjećuje ih velik broj oprašivača. U vrtnoj arhitekturi 'Leopoldii' se ističe kao soliter na travnjaku, u pozadini gredica s trajnicama uz mačju metvicu (Nepeta) i jesenske zvjezdane ili u cvjetnim živicama. Ni listovi ni cvjetovi ne sadrže otrovne tvari, biljka je potpuno neotrovna.

Sirijski hibiskus, poznat i kao sirijski sljez, listopadan je grm iz porodice sljezovki. Ova vrsta hibiskusa potječe iz istočne Azije. Obično doseže visinu od približno 2 do 4 m, što naravno ovisi o pojedinom kultivaru i uvjetima uzgoja. Listovi su naizmjenični, zasićeno zeleni, srcolika ili ovalna oblika s narovašenim rubovima. Ima prekrasne, raskošno velike cvjetove koji mogu biti različitih boja - bijele, ružičaste, plave ili ljubičaste. Cvjetovi imaju karakterističan izgled s cjevastim središtem iz kojeg strše prašnici, okruženim laticama. Pojavljuju se u ljetnim mjesecima, od srpnja do rujna, ovisno o kultivaru i klimatskim uvjetima. Omiljen je vrtni grm zbog svoje dekorativne cvatnje. Dobro se uklapa kao soliter ili u živicama. Prikladan je i za uzgoj u posudama, na krovnim vrtovima i terasama. Izvrstan je primjer skromnosti i ističe se otpornošću u svim uvjetima, idealan izbor za sve sunčane položaje.

Uzgoj: Preporučuje se sunčan, topao i zaklonjen položaj, primjerice južna ili jugozapadna strana kuće ili zaštićena dvorišta. Tlo treba biti ilovasto do pjeskovito-ilovasto, umjereno vlažno, dobro propusno i bogato humusom. Hibiskus podnosi pH od blago kiselog do blago lužnatog, uključujući tla s višim udjelom kalcija. Pri sadnji se često dodaje kompost ili dobro razgrađeni stajski gnoj, a na teškim tlima pomaže umiješati šljunak ili krupni pijesak radi boljeg otjecanja vode. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u hladnijim područjima prednost se daje proljetnom terminu kako bi se grm stigao ukorijeniti prije zime. Za živice se u pravilu odabire razmak sadnje 0,8-1,2 m, a kao soliteru potrebno mu je oko 2-3 m prostora. Zalijevanje je najvažnije u prvoj godini nakon sadnje i tijekom duljih sušnih razdoblja, a između dva zalijevanja tlo treba blago prosušiti. Redovita proljetna gnojidba kompostom ili gnojivom za cvatuće grmlje potiče stvaranje cvjetnih pupova. Rez se provodi krajem zime ili rano u proljeće, kada se uklanjaju slabe, promrzle ili ukrštene grane, a prošlogodišnji izboji mogu se skratiti za trećinu do polovice. Mladim biljkama godi zimski malč u podnožju grma. Hibiskus je otporan, no pri dugotrajnoj suši mogu se pojaviti lisne uši ili crveni pauci, koji slabe najmlađe izboje. Na dobro odabranom položaju riječ je o dugovječnoj drvenastoj biljci koja zahtijeva malo održavanja i pouzdano cvate ljeti.

Autor: Kristýna | Revizija: 20.05. 2026