Schwerinov bor 'Wiethorst' Pinus x schwerinii 'Wiethorst'

Detaljan opis proizvoda

Schwerinov bor 'Wiethorst' - ubraja se među patuljaste četinjače prikladne i za manje vrtove. Riječ je o kultivaru botaničkog križanca američkog borovca (Pinus strobus) i himalajskog bora (Pinus wallichiana), koji spaja nježne duge iglice s dobrom otpornošću na hladnoću. Krošnja raste gusto i široko stožasto, lagano nepravilnog obrisa, ali zadržava pregledne dimenzije. U desetoj godini doseže približno 1,5 m visine i 1–1,2 m širine, a u zrelosti obično 2–2,5 m visine i 1,5–2 m širine, pa ne prerasta uobičajeni obiteljski vrt. Iglice su raspoređene po pet, mekane, povijene, duge oko 10–12 cm, s lica plavozelene, a s naličja srebrnaste, što krošnji daje nježno zamagljen izgled. Razmjerno rano pojavljuju se i izduženi, smolasti češeri, često u skupinama, koji na granama ostaju i nekoliko godina. U vrtnoj kompoziciji 'Wiethorst' se ističe kao soliter na šljunčanoj gredici, u većem kamenjaru i u predvrtu. Vrlo se dobro kombinira s grmovima vrištine, patuljastim borovicama, planinskim borovima i ukrasnim travama, koji naglašavaju njegovu plavozelenu boju i strukturu kroz cijelu godinu.

Schwerinov bor - manje poznata vrsta bora podrijetlom iz Kine, cijenjena zbog stasitog rasta, privlačnih iglica i visoke otpornosti na nepovoljne uvjete. Ova se vrsta odlikuje ravnim deblom i gustom, stožastom krošnjom s dugim, mekanim iglicama. U prirodi Schwerinov bor naraste do visine od 20–30 metara, no u uzgoju ga je moguće saditi i u manjim vrtovima, gdje djeluje kao upečatljiv soliter. Iglice su duge 8–12 cm, raspoređene po pet, tamnozelene boje i blago sjajne površine. Ova vrsta raste sporije od uobičajenih borova, ali stvara pravilan i estetski oblik krošnje. Schwerinov bor prikladan je kao soliterno stablo u modernim i prirodno oblikovanim vrtovima, gdje privlači pozornost elegantnim oblikom i gustim iglicama. U rasadnicima nije toliko raširen, što ga čini zanimljivim izborom za kolekcionare i ljubitelje manje uobičajenih četinjača.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje odgovara propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima dobro odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, ipak se kod patuljastih kultivara isplati ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnju. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od smrzavanja korijena, a tijekom otopljenja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30 °C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osipanje iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, okvirno 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna| Revizija: 29.11.2025