Ružičasta albicija Albizia julibrissin

Detaljan opis proizvoda

Ružičasta albicija - poznata kao perzijska akacija, potječe iz prostranih područja jugozapadne i istočne Azije, od Irana do Japana. Ovo listopadno stablo ili viši grm u zrelosti oblikuje karakterističnu plosnatu krošnju u obliku kišobrana, koja može doseći širinu do 6 metara. Listovi su dvostruko perasti, dugi do 40 cm i sastoje se od desetaka sitnih listića koji stablu daju lagan i prozračan izgled. Cvate u srpnju i kolovozu, kada se na vrhovima izboja pojavljuju gusti cvatovi nalik gronji. Pojedinačni cvjetovi nemaju klasične latice, a njihovu ljepotu čine snopovi dugih ružičastih do karminskih prašnika bjelkaste osnove koji djeluju poput svilenih niti. Cvjetovi su bogati nektarom i slatko mirišu. Plod je plosnata smeđa mahuna duga približno 10–15 cm koja ostaje na stablu i nakon opadanja lišća. Perzijska akacija u vrtnoj arhitekturi koristi se kao upečatljiv soliter koji se izvrsno kombinira s biljkama sličnih zahtjeva, poput lavande, ružmarina ili ukrasnih trava. U tradicionalnoj medicini azijskih kultura cvjetovi i kora cijene se zbog umirujućeg djelovanja i potpore duševnoj ravnoteži. Poznata i kao perzijska mimoza, listopadno je stablo podrijetlom s područja od Azije do Sredozemlja. Visina ovog stabla obično se kreće od 5 do 12 metara, a u optimalnim uvjetima može biti i veća. Raste relativno brzo i poznata je po širokoj, raširenoj krošnji koja pruža ugodnu, nježnu sjenu. Listovi vrste Albizia julibrissin dvostruko su perasti, odnosno sastavljeni od sitnih listića, što im daje nježan i elegantan izgled. Svijetlozelene su boje i sklapaju se u večernjim satima ili za kiše. Listaju vrlo kasno u proljeće, pa to nije znak da je albicija promrzla – samo joj treba više vremena. Cvjetovi perzijske mimoze karakteristični su i privlačni. Riječ je o okruglim, mekanim cvatovima ružičastocrvenih prašnika sa žutim vrhovima koji stvaraju egzotičan izgled. Opojno mirišu. Stablo se često sadi zbog dekorativnog izgleda i privlačnih cvjetova. Omiljeno je zbog egzotične ljepote i sposobnosti da u vrt privuče kukce i leptire.

Uzgoj: Uzgoj perzijske akacije zahtijeva potpuno osunčan, topao i od hladnih vjetrova zaštićen položaj, idealno uz zidove okrenute prema jugu ili u zaštićenim dijelovima vrta. Biljka najbolje uspijeva u lakšim, dobro propusnim, pjeskovito-ilovastim tlima neutralne do blago lužnate reakcije (pH 6,5–7,5). Presudna je dobra drenaža jer je zimsko prevlaživanje za biljku često opasnije od samog mraza. Mlade biljke preporučuje se saditi u proljeće kako bi imale dovoljno vremena za ukorjenjivanje prije prve zime. Zalijevanje treba biti redovito kod tek posađenih primjeraka, no odrasla stabla zahvaljujući dubokom korijenovom sustavu vrlo su otporna na sušu. Gnojidba se provodi umjereno u proljeće gnojivima s višim udjelom fosfora za poticanje cvatnje. Rez se provodi krajem proljeća radi uklanjanja oštećenih grana ili blagog oblikovanja krošnje, pri čemu treba uzeti u obzir da albicija lista vrlo kasno, često tek sredinom svibnja. Otpornost dozrelog drva na mraz kreće se od -18 °C do -23 °C. Mlade biljke potrebno je prvih 3–5 godina nakon sadnje temeljito zaštititi debelim slojem malča i omatanjem debla jutom. Uzgoj u posudama moguć je u velikim posudama koje se zimi premještaju u prostore bez mraza s temperaturom oko 5 °C. Preporučeni razmak sadnje za soliter iznosi 4–6 metara.

Autor: Roman Leger | Revizija: 04. 02. 2026