Virus šarke šljive


Virus šarke šljive najštetniji je i najrašireniji virus koštičavog voća u Europi. Šarka šljive, bolest koju ovaj virus uzrokuje, odgovorna je za značajne gospodarske gubitke. Gubici nastaju ne samo zbog smanjenja prinosa plodova, njihove veličine i kvalitete, nego i zbog pogoršanja kondicije te prijevremenog odumiranja zaraženih stabala. Prvi simptomi oštećenja plodova koštičavog voća šarkom zabilježeni su već nakon Prvog svjetskog rata, i to ne samo na Balkanu (Bugarska, Makedonija, Bosna i Hercegovina), nego i na našem području. Samu bolest, njezin prijenos putem cijepova i virusno podrijetlo prvi je 1933. godine opisao prof. Atanasov u Bugarskoj. U Češkoj Republici virus šarke šljive prisutan je na cijelom teritoriju države i na svim vrstama koštičavog voća osim trešanja i višanja, a najčešće na šljivama i mirobalanima.

Biologija
Virus šarke šljive (Plum pox virus, PPV) pripadnik je roda Potyvirus, porodice Potyviridae. PPV je vrlo varijabilan te je dosad opisano 7 sojeva virusa koji se razlikuju po svojim biološkim, serološkim i molekularnim svojstvima. U Češkoj Republici pojavljuju se samo 3 soja PPV-a (PPV-D, PPV-M i PPV-Rec), od kojih je najrašireniji PPV-D. Navedena tri soja ne napadaju trešnje i višnje, zbog čega se PPV kod nas ne pojavljuje na trešnjama i višnjama. U svijetu je najrašireniji soj PPV-D (Dideron), koji napada većinu vrsta roda Prunus, ali u manjoj mjeri breskvu. Sljedeći je PPV-M (Marcus), koji više napada breskvu, a manje šljivu, te soj PPV-Rec (Recombinant), koji je rekombinant sojeva PPV-D i PPV-M i koji se zbog svojih seroloških svojstava u prošlosti smatrao sojem PPV-M. PPV-Rec najčešće se pojavljuje u srednjoj i istočnoj Europi te uglavnom napada šljive, manje marelice, a breskvu gotovo uopće ne napada. Drugi soj, PPV-C (Cherry), zabilježen je na trešnji (Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Mađarska), višnji (Italija, Mađarska) i podlogama šljiva u Bjelorusiji, PPV-W (Winona) na šljivi (Kanada, Ukrajina, Latvija, Rusija), PPV-T (Turkey) na šljivi, marelici i breskvi u Turskoj te PPV-EA (El Amar) na breskvi, marelici i šljivi u Egiptu.


Prijenos i širenje
Virus šarke šljive, kao i svi biljni virusi, prenosi se vegetativno, što omogućuje njegovo širenje putem reprodukcijskog materijala na velike udaljenosti. Prirodni prijenos odvija se sisanjem lisnih uši, i to velikog broja različitih vrsta, među kojima su najznačajnije zelena breskvina uš (Myzus persicae), hmeljeva lisna uš (Phorodon humuli) i šljivina lisna uš (Brachycaudus helichrysi). Lisne uši šire virus svojim boduće-sisajućim usnim aparatom, i to takozvanim neperzistentnim načinom, pri kojem lisna uš može steći virus već tijekom kratkog probnog sisanja te ga odmah zatim prenijeti na novu biljku. U početnoj fazi infekcije virus se nalazi samo u jednoj ili nekoliko grana, ali se tijekom godina postupno proširi na cijelo stablo. Kod tolerantnih sorti virus se u biljci umnožava i širi jednako kao i kod osjetljivih sorti. Kod rezistentnih sorti virus je prisutan samo u niskoj koncentraciji, a kod sorti čija se otpornost temelji na hipersenzitivnoj reakciji nakon infekcije ne dolazi do širenja virusa, nego do odumiranja zaraženog dijela tkiva. Brzina i intenzitet širenja infekcije PPV-om u nasadima ovise o udaljenosti izvora infekcije. Uklanjanjem izvora infekcije iz okolice i iz samog nasada tijekom prvih godina nakon sadnje (mlade biljke najosjetljivije su na zarazu) može se znatno usporiti širenje infekcije u nasadu, ali ga nije moguće potpuno spriječiti. Nasadi osjetljivih sorti stariji od deset godina najčešće su već potpuno zaraženi.


Rasprostranjenost
Virus šarke šljive najrašireniji je u istočnoj i srednjoj Europi, a relativno brzo širi se i u južnoj Europi. U zemljama zapadne i sjeverne Europe njegova je pojava uglavnom lokalnog karaktera. Osim u Europi, PPV je zabilježen i u nekim zemljama Azije, Sjeverne i Južne Amerike te sjeverne Afrike. Zahvaljujući strogim fitosanitarnim mjerama ne pojavljuje se na Novom Zelandu ni u Australiji.


Biljke domaćini
Biljke domaćini su sve vrste koštičavog voća, među kojima su najznačajnije šljive, marelica, breskva, japanska šljiva i mirobalan, a u manjoj mjeri trešnja, višnja i badem. Gospodarski su manje značajne infekcije ukrasnih i divljih vrsta šljiva, koje ipak mogu predstavljati izvor zaraze za voćne vrste koštičavog voća.


Simptomi
Simptomi virusa šarke šljive općenito se mogu pojaviti na svim dijelovima biljke, odnosno na cvjetovima, plodovima i kori, ali najčešće na listovima; samo se iznimno kod nekih sorti vidljivi simptomi mogu pojaviti samo na plodovima, a ne i na listovima. Izraženost simptoma varira ovisno o vrsti i kultivaru biljke domaćina. Sorte s višim stupnjem rezistencije obično nemaju simptome, dok tolerantne sorte najčešće nemaju simptome na plodovima. Samonikle (npr. trnina) i ukrasne vrste koštičavog voća obično su bez simptoma, ali ne uvijek; primjerice kod filcaste višnje pojavljuju se izražene deformacije plodova i listova. Najtipičniji simptomi su svijetli, klorotični prstenovi, najčešće vidljivi na listovima šljive i marelice, te obojeni prstenovi na plodovima marelice, breskve, nektarine i japanske šljive (vrbolisna šljiva); najpoznatiji simptom je deformacija plodova šljive, po kojoj je bolest i dobila naziv (šarka – na bugarskom znači boginje). Pjege, prstenovi i šare na listovima uglavnom su difuzni, svijetli i klorotični te pri višim temperaturama mogu nestati. Kod osjetljivih sorti šljiva mogu prijeći u žutu do crvenkastosmeđu boju te postupno nekrotizirati. Kod marelica i bresaka pjege se obično pojavljuju oko lisnih žila. Na žilama listova breskve može se pojaviti i posvjetljivanje te klorotični rubovi, a kod mladih listova zbog oštećenja žila dolazi i do deformacija. Do deformacija plodova najčešće dolazi kod šljiva; kod marelica, bresaka, japanskih šljiva i mirobalana deformiraju se samo plodovi vrlo osjetljivih sorti, dok se češće pojavljuju samo svijetli i obojeni prstenovi ili su plodovi potpuno bez simptoma. Simptomi se mogu pojaviti i u mesu ploda te na koštici, osobito kod šljiva i marelica. Karakteristično je i prijevremeno dozrijevanje, a posebno masovno opadanje plodova, osobito kod osjetljivih sorti. Kod osjetljivih sorti mogu se pojaviti i nekroze kore te postupno propadanje i odumiranje grana, a na kraju i cijelog stabla. Simptomi mogu biti izraženiji u slučaju miješane infekcije s drugim virusima. Slične simptome kao PPV kod šljiva, marelica i bresaka mogu uzrokovati i neki drugi virusi, primjerice virus klorotične pjegavosti lista jabuke ili virus nekrotične prstenaste pjegavosti trešnje, dok klorotične prstenove na listovima trešnje uzrokuje virus patuljavosti šljive.