Planinski bor 'Varella' Pinus mugo 'Varella'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Varella' - atraktivan kultivar podrijetlom iz planinskih područja južne i srednje Europe, gdje raste iznad gornje granice šume na kamenitim padinama često izloženima vjetru, snijegu i jakim mrazevima. Iz tog okruženja donosi visoku otpornost i sposobnost uspijevanja u siromašnijim, propusnim tlima. Kultivar 'Varella' patuljasti je vrtni oblik vrlo sporog rasta i gustog kuglastog do blago jastučastog habitusa. Starije biljke u našim uvjetima obično dosežu 1–1,2 m visine i sličnu širinu, a godišnji prirast iznosi oko 5–10 cm. Tipično obilježje igličja kombinacija je dviju duljina. Tijekom sezone na vrhovima grančica nastaju kratki snopići iglica koji podsjećaju na sitne četkice, a sljedeće se godine te iglice izdužuju i do 10–11 cm. Starije iglice nježno su valovite do uvijene, zasićene tamnozelene boje, a zimi boja prelazi u svjetliji zeleni do žutozeleni ton. Iglice, kao i kod drugih borova, rastu po dvije u snopićima i tijekom cijele godine tvore gust, plastičan pokrov. Sitni češeri razvijaju se prilično neupadljivo, a glavni ukras ostaju oblik i tekstura igličja.

Planinski bor - Pinus mugo četinjača je grmolikog, rjeđe grmastog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste pretežno u planinskim područjima iznad gornje granice šume, odnosno u nižim položajima na tresetištima i cretovima. Često ima bizarne oblike nastale pod stalnim vjetrom s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na stjenovitim, pjeskovitim mjestima, iako mu je za zdrav rast potrebno dovoljno vode. U tome mu pomaže dugo korijenje koje vodu pronalazi i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim jako vapnenastog, podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan na mraz i vrlo izdržljiv manji bor nalazi brojne primjene u sadnji u vrtovima i gradskom zelenilu.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, ipak se kod patuljastih kultivara isplati ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće” u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30 °C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje odabire se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Nikol | Revizija: 30.11.2025