Planinski bor 'Picobello' Pinus mugo 'Picobello'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Picobello' - potječe od planinske vrste rasprostranjene u gorjima srednje i južne Europe, gdje raste na kamenitim padinama izloženim vjetru, snijegu i jakom suncu. Kultivar se ubraja među patuljaste, gusto razgranate oblike s prirodno jastučastim do plosnato kuglastim habitusom. U našim uvjetima u 10 godina doseže 0,4–0,6 m visine i 0,6–0,8 m širine, a nakon mnogo godina obično oko 0,8 m visine i 0,8–1 m širine, pa ne zahtijeva mnogo prostora. Kratki, gusti izboji oblikuju čvrstu, kompaktnu krošnju bez izraženog glavnog vrha. Iglice rastu u snopićima po dvije, duge su 3–5 cm, srednje do tamnozelene, često lagano uvijene i vrlo gusto raspoređene na granama. Na izbojima se zadržavaju nekoliko godina, zbog čega grm ne djeluje prorijeđeno ni zimi. U proljeće se pojavljuju sitni žućkasti muški cvjetovi, koji imaju prije svega ukrasnu vrijednost, te mali jajasto stožasti češeri, koji se na patuljastim biljkama razvijaju tek povremeno. Zahvaljujući spoju niskog rasta, čvrste građe i zasićeno zelenih iglica kultivar 'Picobello' primjenjuje se kao mali soliter u kamenjarima, šljunčanim nasadima i vrištinama, na suhozidima te u posudama na terasama i balkonima. Lijepo se slaže s vrijeskom, niskim borovicama, patuljastim smrekama i ukrasnim travama, kojima daje smirenu, tijekom cijele godine jasno čitljivu strukturu.

Planinski bor - Pinus mugo je četinjačasti grm, rjeđe grmolikog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste pretežno u planinskim područjima iznad gornje granice šume, odnosno na nižim položajima na tresetištima i visokim cretovima. Često poprima bizarne oblike zbog stalnog vjetra s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na stjenovitim, pjeskovitim mjestima, iako mu je za zdrav rast potrebno dovoljno vode. Pritom mu pomaže dugo korijenje koje vodu pronalazi i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim izrazito vapnenastog podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan na mraz i vrlo izdržljiv manji bor nalazi brojne primjene u vrtovima i gradskom zelenilu.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rahlija. Zavjetrina je korisna prije svega zimi, kada spoj vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, ipak se kod patuljastih kultivara isplati ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnju. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30°C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje određuje se prema konačnoj širini, okvirno 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Nikol | Revizija: 30.11.2025