Planinski bor 'Ophir' Pinus mugo 'Ophir'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Ophir' - patuljasti kultivar planinskog bora, selekcioniran u Nizozemskoj i u literaturi naveden od 70-ih godina 20. stoljeća. Vrsta Pinus mugo potječe iz planinskih područja srednje i južne Europe, ponajprije s Alpa i Karpata, gdje raste na vjetrovitim padinama, siparima i plitkim kamenitim tlima. 'Ophir' oblikuje spljošteno kuglast do jastučast grm gustog grananja i zaravnjenog vrha, pogodan i za manje vrtove. Iglice rastu u parovima, duge su 4–7 cm, u proljeće i ljeto zasićeno zelene, a od kraja ljeta prelaze u žute tonove, koji se zimi na punom suncu pojačavaju sve do zlatnožute. U vrtovima naraste približno 0,8–1,2 m u visinu i 1,2–1,4 m u širinu, a godišnji prirast najčešće iznosi oko 3–8 cm. Cvat je neupadljiv, muški češeri s peludom pojavljuju se obično u svibnju i lipnju, a kasnije se razvijaju drvenasti češeri dugi oko 2–6 cm. Pri dodiru iglica oslobađa se smolasti miris. Kultivar se dokazao kao zimzeleni naglasak za kamenjare, vrištine i šljunčane gredice, a lijepo se kombinira s vrijeskom, puzavim borovicama, vlasuljama i tamnozelenim četinjačama, uz koje se njegova zimska žuta boja posebno ističe. Dojmljivo izgleda i u posudama uz ulaz ili na terasi, a zahvaljujući gustom grananju prikladan je i za oblikovanje niskih bonsaija.

Planinski bor - Pinus mugo je četinjača grmolikog, rjeđe stablastog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste pretežno u planinskim područjima iznad gornje granice šume, ponegdje i u nižim predjelima na tresetištima i visokim cretovima. Često ima bizarne oblike nastale stalnim vjetrom s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na stjenovitim i pjeskovitim mjestima, iako mu je za zdrav rast potrebno dovoljno vode. U tome mu pomaže dugo korijenje, koje vodu pronalazi i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim izrazito vapnenastog podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan na mraz i vrlo izdržljiv manji bor, nalazi brojne primjene u sadnji u vrtovima i gradskom zelenilu.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice biljke imaju na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazalo propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinastim tlima važna je drenaža, jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara se tijekom dugih vrućina isplati ujednačena vlaga. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika potiče mekani prirast i povećava rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se u svibnju i lipnju skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osipanje iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika, a kod širih patuljastih kultivara oko 1,5–2,5 m.

Autor: Kristýna | Revizija: 29.12.2025