Planinski bor 'Little Gold Star' Pinus mugo 'Little Gold Star'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Little Gold Star' - potječe od planinske vrste raširene u europskim gorjima, gdje se prilagodila vjetru, hladnoći i plitkim, kamenitim tlima. 'Little Gold Star' opisan je kao vrlo slabo rastuća mutacija iz skupine kultivara zlatne boje, a često se navodi povezanost s kultivarom 'Carstens Wintergold'. Oblikuje nizak, gusto razgranat, jastučast do blago kuglast habitus. Sa 10 godina obično ima oko 0,35–0,4 m visine i oko 0,7 m širine, u zrelosti se visinom uglavnom zadržava ispod 0,5 m, dok se širina postupno i polako povećava. Iglice rastu po dvije u snopiću, kratke su i krute. U toplom dijelu godine zelenije su, a od kasne jeseni do proljeća izrazito poprimaju zlatnožute tonove, najintenzivnije na punom suncu. Češeri se pojavljuju neredovito i dozrijevaju u žućkastosmeđu do tamnosmeđu boju. Kultivar je prikladan za kamenjare, vrištine, šljunčane gredice i posude, gdje daje strukturu tijekom cijele godine i zimski naglasak boje. Lijepo se slaže s vrijeskom, niskim borovicama, travama i kamenim elementima. Riječ je o doista uspjelom kultivaru koji zaslužuje mjesto u svakom vrtu. 

Planinski bor - Pinus mugo je četinjača grmolikog, rjeđe razgranatog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste pretežno u planinskim područjima iznad gornje granice šume, odnosno u nižim predjelima na tresetištima i cretovima. Često ima bizarne oblike nastale djelovanjem stalnog vjetra s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na stjenovitim i pjeskovitim mjestima, iako za zdrav rast treba dosta vode. Za to mu služe dugački korijeni koji vodu pronalaze i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim izrazito vapnenastog, podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan na mraz i vrlo izdržljiv manji bor nalazi brojne primjene u sadnji u vrtovima i gradskom zelenilu.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice biljka razvija na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, ipak se kod patuljastih kultivara isplati ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika potiče mekani prirast i povećava rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od smrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30°C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 22.02. 2026