Planinski bor 'Litomyšl' Pinus mugo 'Litomyšl'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Litomyšl'  - patuljasta, zimzelena četinjača iz skupine planinskih borova, u vrtnoj praksi ponekad navođena i kao Pinus uncinata. Kultivar 'Litomyšl' nastao je kao selekcija u rasadnicima u Litomyšlu, navodi se oko 1980. godine i povezuje s imenom J. Klusoň. Habitus je plosnato kuglast do pravilno kuglast, gusto razgranate građe. Godišnji prirast iznosi približno 3–5 cm, a u dobi od 10 godina biljke su u pravilu visoke 30–40 cm. U zrelosti obično dosežu oko 0,4–0,7 m visine i 0,6–0,8 m širine, ovisno o uvjetima uzgoja. Iglice rastu u parovima, kratke su, duge oko 2 cm, svijetlo do tamnozelene i pri trljanju nježno mirišu na smolu. U proljeće se ističu ljubičasto obojeni pupovi koji naglašavaju listanje. Primjenu nalazi u kamenjarima, vrištinama, šljunčanim gredicama i u posudama, gdje stvara cjelogodišnju strukturu. U kompoziciji se dobro slaže s vrijeskom, brusnicama, niskim azalejama, borovicama, patuljastim smrekama i ukrasnim travama. Iglice na biljci ostaju nekoliko godina, pa nasad i zimi djeluje potpuno zatvoreno. Češeri se kod patuljastih oblika pojavljuju prilično neredovito i nisu glavno ukrasno obilježje.

Planinski bor - Pinus mugo je crnogorični grm, rjeđe grmolikog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste pretežno u planinskim područjima iznad gornje granice šume, odnosno u nižim predjelima na tresetištima i uzdignutim cretovima. Često ima bizarne oblike koje oblikuje stalni vjetar s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na stjenovitim i pjeskovitim mjestima, iako mu je za zdrav rast potrebno dovoljno vode. Za to mu služe dugačko korijenje koje vodu pronalazi i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim izrazito vapnenastog podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan, vrlo izdržljiv manji bor, nalazi brojne primjene u vrtnim nasadima i gradskom zelenilu.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali krošnja je rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporodjelujućeg gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekan prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom otopljenja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30°C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osipanje iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika te oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 05.01.2026