Planinski bor 'Gold Coin Weis' Pinus mugo 'Gold Coin Weis'

Detaljan opis proizvoda

Planinski bor 'Gold Coin Weis' - patuljasti kultivar planinskog bora, planinske vrste iz alpskog i subalpskog pojasa srednje i jugoistočne Europe, gdje raste na vjetrovitim padinama i siparima. Oblikuje gust, blago spljošten kuglast grm s kratkim internodijima i sporom brzinom rasta. U 10 godina doseže približno 0,4 m visine i oko 0,5 m širine, a u zrelosti se obično zadržava na oko 0,5 m visine i 0,6–0,8 m širine, ovisno o staništu. Iglice rastu u snopićima po dvije, duge su 3–5 cm, tijekom sezone žutozelene, a u hladnom dijelu godine poprimaju zlatne tonove, pa biljka ostaje uočljiva i na zimskoj gredici. Pupovi su smolasti, a u proljeće biljka razvija izražene „svijeće” koje se mogu blago regulirati za još kompaktniji habitus. Cvatnja je neupadljiva, muški češeri kratko su žuti, a češeri postupno dozrijevaju i ostaju na biljci kao dekorativno smeđi. Kultivar se primjenjuje kao niski soliter, u kamenjarima, vrištinama i suhim gredicama, a dobro se pokazuje i u posudama na terasi ili uz ulaz. U kompozicijama se slaže s vrijeskom, brusnicom, kserofilnim travama, majčinom dušicom i proljetnim lukovicama, kojima pruža zimzelenu osnovu i mirnu strukturu.

Planinski bor - Pinus mugo je četinjača grmolikog, rjeđe razgranatog rasta, bez glavnog korijena. Doseže visinu od 1-2 m i raste uglavnom u planinskim područjima iznad gornje granice šume, a ponegdje i u nižim predjelima na tresetištima i cretovima. Često poprima bizarne oblike koje oblikuje stalni vjetar s jedne strane. U vrtnim uvjetima raste gusto i pravilno te se ubraja među najotpornije vrtne borove. U prirodi često raste na kamenitim i pjeskovitim mjestima, iako mu je za zdrav rast potrebno dovoljno vode. U tome mu pomaže dugo korijenje koje vodu pronalazi i u najnepovoljnijim uvjetima. Osim izrazito vapnenastog, podnosi svako propusno tlo. Potpuno otporan na mraz i vrlo izdržljiv manji bor nalazi brojne primjene u vrtovima i gradskom zelenilu.

Uzgoj:  Najljepšu obojenost i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a za zgušnjavanje se ponekad skraćuju proljetne „svijeće” u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema ciljanoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 23.02. 2026