Perzijska parocija 'Persian Spire®' Parrotia persica 'Persian Spire®'

Detaljan opis proizvoda

Perzijska parocija 'Persian Spire®' - pripada porodici hamamelisovki (Hamamelidaceae) i potječe s područja Irana i Kavkaza, gdje raste u listopadnim šumama na dubljim, humusnim tlima. Kultivar 'Persian Spire®' uska je selekcija, često navođena i pod oznakom 'JL Columnar', koja tipičnu promjenjivost vrste prenosi u vitku, prostorno štedljivu siluetu. U našim uvjetima tvori manje stablo čvrstog kostura, u mladosti stupasto, kasnije blago jajoliko, obično visine 4–6 m i širine 1,5–2 m. Listovi su jednostavni, eliptični do obrnuto jajoliki, duljine približno 6–10 cm, ljeti sjajnozeleni. Ujesen se na istom stablu često miješaju žuti, narančasti i vinskocrveni tonovi koji se posebno ističu na tamnoj pozadini četinjača. Dekorativni cvjetovi bez latica pojavljuju se vrlo rano, najčešće u veljači i ožujku, a čine ih snopići crvenih prašnika. Starije deblo i deblje grane postupno dobivaju mozaično ljuskavu koru u sivosmeđim do bež tonovima. U vrtnoj kompoziciji primjenjuje se kao soliter, u drvorednoj sadnji uz stazu te kao vertikalni naglasak među travama, papratima, hostama i rano cvjetajućim lukovicama. Dobro se kombinira s hamamelisom, hudikama i japanskim javorima koji imaju slične zahtjeve prema humusnom tlu, a uz jezerce ili u kišnom vrtu djeluje prirodno.

Perzijska parocija latinski Parrotia persica, stablo je podrijetlom iz Azije, točnije s područja podno planina sjevernog Irana i Azerbajdžana. U tim je krajevima perzijska parocija česta u mješovitim šumama. Cvjeta u veljači i ožujku, još prije listanja. Njezini cvjetovi podsjećaju na crvene do vinskocrvene rese, slične onima u hamamelisa. Kao grm može narasti do 5 m visine, a kao manje stablo i do 10 m. Višedebla je i ima široko raširenu krošnju. Kora je smeđesive boje i uglavnom se ljušti u većim pločama, ostavljajući mrlje koje postupno tamne. Listovi su listopadni, naizmjenični, tupog i zaobljenog oblika, duljine 5 do 20 cm. Prilično su čvrsti i kožasti, lijepe zelene, sjajne površine. Rano listaju i dugo se zadržavaju na granama. Ujesen njihove boje prelaze u prekrasne nijanse crvene, žute i narančaste te sve do zlatnih i vatrenocrvenih tonova. Perzijska parocija dobro podnosi suša tla, uspijeva i na siromašnijim tlima i voli sunčane položaje, no podnosi i polusjenu. Što se tiče tla, nije previše zahtjevna u pogledu kvalitete. Dobro se prilagodila neutralnim, blago kiselim i lužnatim tlima. Odlično podnosi rez, ali ga ne zahtijeva često jer prirodno raste i razvija se u pravilan oblik. Omiljena je kao soliterno stablo u vrtu i izvrsno se slaže s četinjačama. Prikladna je i za oblikovanje gustih živica koje vrtu daju elegantan izgled i osobnost.

Uzgoj:  Za uzgoj je prikladan sunčan i polusjenovit položaj, a na sušnim i vjetrovitim mjestima bolje odgovaraju lagano zasjenjenje i zavjetrina. Najbolje uspijeva u dubljem, propusnom tlu s većim udjelom humusa koje ravnomjerno zadržava vlagu, bez dugotrajnog prevlaživanja. Kao najprikladnija pokazala se blago kisela do neutralna reakcija tla, orijentacijski pH 5,5–7,0. Nakon sadnje preporučuju se malč od kore ili lisnog komposta i redovito zalijevanje u prve 2–3 godine, kasnije stablo bolje podnosi i kraću sušu. Za intenzivne jesenske boje važna je stalna vlaga ljeti i početkom jeseni. Gnojidba se obično provodi kompostom u proljeće ili uravnoteženim gnojivom za ukrasne drvenaste biljke. Rez obično nije potreban, a eventualne korekcije oblika provode se nakon cvatnje ili ljeti. Otpornost na mraz za ovaj kultivar navodi se oko -26 do -29 °C, a mladim biljkama odgovara zaštita korijena malčem i položaj izvan mraznih udolina. Drvenasta biljka uglavnom je zdravstveno pouzdana, povremeno se mogu pojaviti lisne uši na mladim izbojima ili pjegavost lišća tijekom dugotrajno vlažnog ljeta. Sadnja biljaka u kontejneru moguća je od ožujka do studenog. Pri sadnji u drvored obično se odabire razmak sadnje od približno 2–3 m, ovisno o željenoj gustoći.

Autor: Nikol | Revizija: 15.12.2025