Perzijska parocija 'Persian Lace' Parrotia persica 'Persian Lace'

Detaljan opis proizvoda

Perzijska parocija 'Persian Lace'  - ukrasni kultivar parocije iz porodice hamamelisovki (Hamamelidaceae), cijenjen zbog krem šarenih listova, nježne zimske cvatnje i šarene jeseni. Izvorna vrsta potječe iz kaspijskog područja sjevernog Irana i jugoistočnog Azerbajdžana, gdje raste u planinskim i brdskim šumama gorja Alborz. Kultivar 'Persian Lace' izdvojen je kao oblik sa zelenim do ružičastozelenim listovima, nepravilno obrubljenim krem bojom i mjestimično svijetlo mramoriranim. Raste kao listopadno stablo ili višedebleni grm sa slikovito nepravilnom krošnjom koja s vremenom postaje šira. U zrelosti u uobičajenim vrtovima doseže približno 4–6 m visine i 3–5 m širine, a na hranjivom i otvorenom položaju postupno može narasti do 8–9 m. Mladi izboji tjeraju ružičastocrveno, a listovi kasnije dozrijevaju u zelene i krem tonove. U jesen se boje žuto, narančasto, crveno do purpurno. Sitni cvjetovi pojavljuju se u veljači i ožujku na golim granama, a čine ih uglavnom jarkocrveni prašnici bez upadljivih latica. Starije deblo i deblje grane dobivaju koru koja se ljušti i ostavlja sive, smeđe, zelenkaste i krem mrlje. Kultivar je prikladan kao soliter na travnjaku, u predvrtu, kolekcijskoj sadnji i reprezentativnom sloju grmlja. Lijepo se slaže s hamamelisom, meralama, javorima, hudikama, papratima, ukrasnim travama i tamnim četinjačama.

Perzijska parocija latinski Parrotia persica, stablo je podrijetlom iz Azije, točnije iz područja u podnožju planina sjevernog Irana i Azerbajdžana. U tim krajevima perzijska parocija često raste u mješovitim šumama. Cvate u veljači i ožujku, još prije listanja. Njezini cvjetovi podsjećaju na crvene do vinskocrvene kitice, slične onima u hamamelisa. Kao grm može narasti do 5 m visine, a kao manje stablo i do 10 m. Višedebleno je i ima široko raširenu krošnju. Kora je smeđesive boje i uglavnom se ljušti u većim pločama, ostavljajući mrlje koje postupno tamne. Listovi su listopadni, naizmjenični, tupog i zaobljenog oblika, dugi 5 do 20 cm. Prilično su čvrsti i kožasti, lijepe zelene, sjajne površine. Rano listaju i dugo ostaju na granama. U jesen im se boja mijenja u prekrasne nijanse crvene, žute i narančaste te prelazi sve do zlatnih i vatrenocrvenih tonova. Perzijska parocija dobro podnosi suša tla, uspijeva i na siromašnijim tlima i voli sunčane položaje, no podnosi i polusjenu. Što se tiče tla, nije previše zahtjevna u pogledu kvalitete. Dobro se prilagodila neutralnim, blago kiselim i lužnatim tlima. Odlično podnosi rez, ali ga ne treba često, jer prirodno raste i razvija pravilan oblik. Omiljena je kao soliterno stablo u vrtu i odlično se slaže s četinjačama. Prikladna je i za guste živice koje vrtu daju elegantan izgled i osobnost.

Uzgoj: Za uzgoj je prikladan sunčan i polusjenovit položaj, a na sušnim i vjetrovitim mjestima bolje je blago zasjenjenje i zavjetrina. Najbolje uspijeva u dubljem, propusnom tlu s većim udjelom humusa, koje zadržava ujednačenu vlagu, bez dugotrajnog prevlaživanja. Pogoduje joj blago kisela do neutralna reakcija tla, okvirno pH 5,5–7,0. Nakon sadnje preporučuje se malčiranje korom ili lisnim kompostom i redovito zalijevanje u prve 2–3 godine, a kasnije stablo bolje podnosi i kraću sušu. Za intenzivne jesenske boje važna je stalna vlaga ljeti i početkom jeseni. Gnojidba se obično provodi kompostom u proljeće ili uravnoteženim gnojivom za ukrasne drvenaste biljke. Rez obično nije potreban, a eventualne korekcije oblika provode se nakon cvatnje ili ljeti. Otpornost kultivara na mraz navodi se oko -26 do -29 °C, a mlade biljke dobro prihvaćaju zaštitu korijena malčem i položaj izvan mraznih udolina. Drvenasta biljka zdravstveno je pouzdana, povremeno se mogu pojaviti lisne uši na mladim izbojima ili pjegavost lišća tijekom dugotrajno vlažnog ljeta. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga. Pri sadnji u drvored obično se odabire razmak sadnje od približno 2–3 m, ovisno o željenoj gustoći.

Autor: Kristýna | Revizija: 29.06. 2026