Peltobojkinija tellimoides - Peltoboykinia tellimoides Peltoboykinia tellimoides

Detaljan opis proizvoda

Peltobojkinija tellimoides - rizomatozna trajnica iz porodice kamenika (Saxifragaceae), u literaturi navedena i pod sinonimom Boykinia tellimoides. Potječe iz istočne Azije, ponajprije iz planinskih šuma i sjenovitih klanaca otoka Honshu te iz jugoistočne Kine, gdje raste na vlažnim, humusnim tlima na nadmorskim visinama od otprilike 1100–1900 m. Iz kratkog podanka razvija busen koji se postupno širi, s upadljivim listovima na dugim peteljkama. Plojke su dlanaste, duboko režnjevite, nazubljena ruba i sjajno zelene, a u dobrom tlu mogu dosegnuti promjer od 20–40 cm. Početkom ljeta iznad lišća izdižu se stabljike s prozračnim, razgranatim cvatovima sitnih zvonolikih do zvjezdastih cvjetova u krem bijeloj do žutozelenoj boji, koji sitnim oprašivačima pružaju pelud i nektar. Miris je neizražen, a biljka je bez trnova. U vrtu stvara mirne, pune površine u sjeni drvenastih biljaka i lijepo se ističe uz nježne teksture paprati, hosta, astilbi ili rahlih busena šaša uz vodu.

Uzgoj: Preferira polusjenu do sjene s raspršenim svjetlom, najbolje izvan izravnog podnevnog sunca koje može isušiti listove. Odgovara joj dublje, humusno i stalno umjereno vlažno tlo, ali ne dugotrajno prevlažno. Preporučuje se dodatak listovače i komposta te malčiranje koje održava ujednačenu vlagu. Odgovara joj blago kisela do neutralna reakcija tla, približno pH 5,5–7,0. Zalijevanje je važno ponajprije nakon sadnje i u ljetnim sušnim razdobljima jer se nedostatak vode brzo očituje na rubovima listova. Za gnojidbu obično je dovoljan proljetni kompost ili umjerena doza gnojiva za trajnice, a previše dušika potiče mekano tkivo. Biljke se sade od ožujka do listopada, ponajprije u proljeće i rano jesen. U cvatnji najčešće doseže 60–90 cm visine i 50–70 cm širine, a pri sadnji se ostavlja razmak sadnje od 50–60 cm, što odgovara otprilike 3–4 biljke po m². Otpornost na mraz razvijenih busena europski izvori navode kao potpunu, orijentacijski oko -17 do -20 °C, a u hladnijim položajima pomaže zimska zaštita od lišća i osobito tlo koje zimi ne ostaje prevlažno. Najčešći štetnici su puževi na mladim listovima, a od bolesti se javljaju pjegavosti pri pregustoj sadnji i trajno vlažnom lišću. Dijeljenje starijih busena provodi se u proljeće, a u posudi se uzgaja u dubljoj teglici s humusnim supstratom i redovitim zalijevanjem. Ljeti lijepo uspijeva u društvu žabnjaka ili japanskih šumarica, a na obalama jezeraca djeluje prirodno sa šašem. Cvjetne stabljike mogu se ukloniti nakon cvatnje, a listovi ostaju dekorativni do jeseni.

Autor: Nikol | Revizija: 4.2. 2026