Parnaska peroglavka - Pterocephalus parnassi Pterocephalus parnassi

Detaljan opis proizvoda

Parnaska peroglavka - biljka potječe iz jugoistočne Europe, ponajprije iz planinskih područja Grčke i susjednih dijelova Albanije, gdje raste na vapnenačkim stijenama, siparima i u pukotinama na nadmorskim visinama od približno 800–2000 m. Stvara guste, niske, djelomično odrvenjele sagove i jastučiće koji u vrtu obično dosežu 10–15 cm visine i 25–35 cm širine, ovisno o uvjetima i starosti busena. Listovi su zimzeleni ili zeleni preko zime, sivozeleni do srebrnasti, fino dlakavi, žličasti do obrnuto jajoliki, blago valovita ruba, zbog čega jastučić djeluje dekorativno i izvan vremena cvatnje. Od lipnja do kolovoza iznad listova izrastaju kratke čvrste stapke, a na njihovu vrhu pojavljuju se plosnate glavice sitnih cjevastih cvjetova u ružičastim do ružičastoljubičastim tonovima, izgledom nalik udovičici (Scabiosa). Nakon cvatnje razvijaju se suhe plodnice s finim dlačicama. Cvjetovi pružaju nektar i pelud ljetnim oprašivačima, a biljka dolazi do izražaja u kamenitim detaljima, na suhozidima, u plitkim posudama i na šljunčanim gredicama, gdje se dobro kombinira s kamenikama, gromotuljama (Alyssum), niskom majčinom dušicom, vlasuljama ili čuvarkućama.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na punom suncu, eventualno u laganoj polusjeni na toplom, prozračnom položaju, idealno zaštićenom od zimskog prevlaživanja. Najbolje joj odgovara propusno, radije siromašnije tlo s dodatkom krupnog pijeska ili šljunka i s udjelom kalcija, pH vrijednosti približno 6,5–8,0. Na težim tlima pokazali su se korisnima povišeno stanište i drenaža, kako voda ne bi stajala uz korijenov vrat. Zalijevanje je potrebno nakon sadnje i tijekom duge suše, a poslije toga biljka prilično dobro podnosi sušna razdoblja. Dugotrajno mokro tlo zimi povećava rizik od truleži korijenova vrata, pa se kod uzgoja u posudama preporučuje prezimljavanje na zaštićenom mjestu pod krovom. Umjerena gnojidba u proljeće ili nakon cvatnje potiče obnovu rozeta, a u nasadima kamenjarki dobro se pokazalo malčiranje šljunkom. Rez obično nije potreban, preporučuje se samo uklanjanje suhih cvjetnih stapki i u proljeće pročešljavanje oštećenih listova. Sadnja se najčešće obavlja od ožujka do listopada, uz razmak sadnje od približno 25–35 cm, što odgovara otprilike 9–12 biljaka po m². Razmnožava se sjetvom ili ljetnim reznicama, a stariji buseni mogu se i oprezno dijeliti. Razvijene biljke podnose mrazeve do približno -20 °C, na suhim staništima navodi se otpornost i oko -28 °C, a najosjetljivija je kombinacija odmrzavanja, vjetra i zimske vlage. Od štetnika se u proljeće mogu pojaviti puževi, a na cvjetnim stapkama lisne uši, inače je riječ o vrsti dobre otpornosti.

Autor: Nikol | Revizija: 7.1. 2026