Orijentalna smreka 'WB' Picea orientalis 'WB'

Detaljan opis proizvoda

Orijentalna smreka 'WB' - patuljasti kultivar orijentalne smreke, nastao iz vještičje metle. Kratica WB kod četinjača se uobičajeno koristi za witches’ broom, odnosno kompaktnu mutaciju rasta s kratkim prirastima. Izvorna vrsta potječe s Kavkaza, iz sjeveroistočne Turske i područja oko Crnog mora, gdje raste u planinskim šumama sve do gornje granice šume. Kultivar zadržava kratke sjajne iglice, gusto grananje i otpornost vrste, ali raste znatno sporije. Godišnji prirasti iznose približno 5 cm. U 10 godina doseže visinu od oko 0,8 m, u zrelosti otprilike 2–2,5 m i oblikuje vrlo kompaktan, stožast do piramidalan habitus. Iglice su kratke, gusto zbijene na gornjoj strani grančica, modrozelene do tamnozelene i na vrhu blago bodljikave. Proljetni prirasti imaju svježe zeleni ton koji je u kontrastu s tamnijim prošlogodišnjim iglicama. Cvjetovi nemaju ukrasnu vrijednost, a na starijim se biljkama iznimno mogu pojaviti vitki viseći češeri koji pri dozrijevanju posmeđe. Kultivar 'WB' dolazi do izražaja na kamenjaru, u predvrtu, u većoj posudi, u vrištini te kao niska zimzelena točka među drugim četinjačama i ukrasnim grmovima. Lijepo se slaže s vrijeskom, crnjušama, patuljastim borovima, niskim borovicama, vlasuljama i žednjacima. 

Orijentalna smreka naraste do visine od 25 m, ima široko stožastu krošnju koja seže do tla i izražen šiljat vrh. Grane tamnozelene krošnje rastu u pršljenovima i u mladosti koso odstoje od debla. Iglice su duge 5-10 mm i široke 1 mm, četverobridne, sjajne, tamnozelene s jednim do četiri reda bjelkastih puči, gusto zbijene s gornje strane grančice koju gusto prekrivaju. Muški češeri su valjkasti, tamnocrveni, dugi 1-2 cm i razvijaju se u pazušcima gornjih iglica na starijim grančicama. Ženski su isprva tamnocrveni, a kasnije purpurnoljubičasti, dugi do 3 cm, u početku uspravni, a nakon oprašivanja povijeni, i razvijaju se na vrhovima mladica. Orijentalna smreka podnosi jaku zasjenu, suho stanište i vruće ljeto, uobičajeno je otporna na mraz do -30 °C, dobro raste i u gustim šumskim sastojinama, a nije zahtjevna glede pH i kvalitete tla. Iako su u njezinoj domovini oborine česte i redovite, bez poteškoća se prilagođava i sušnijim uvjetima današnjih staništa. U domovini raste na gornjoj granici šume. Samo je umjereno tolerantna na onečišćeni gradski okoliš i ne podnosi zaslanjeno tlo.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na položaju na punom suncu, koji potiče intenzivnu obojenost proljetnih prirasta i kompaktan rast krošnje. Tlo treba biti plodno, srednje teško do ilovasto-pjeskovito, dobro propusno i stalno umjereno vlažno, ali ne dugotrajno prevlažno. Najviše joj odgovaraju tla kisele do blago kisele reakcije, približno u rasponu pH 5–6,5, pa se u sadnu jamu često dodaje treset ili šumska stelja četinjača. Oko korijenove grude preporučuje se malč od kore, koji ublažava kolebanja temperature i isušivanje tla te ujedno štiti plitak korijenov sustav. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u toplim i sušnim razdobljima pogoduje im redovito zalijevanje, osobito u prve dvije do tri godine nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja smreka podnosi povremenu sušu, no dugotrajna suša dovodi do sušenja vrhova izboja, osobito u gradskom okolišu. Otpornost kultivara na mraz iznosi približno do –26 °C, u uobičajenim zimama u nizinama i brežuljkastim krajevima zimska zaštita nije potrebna, no mlade biljke u posudama bolje prezimljuju u zavjetrini ili kada se posuda ukopa u tlo. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljna jednokratna doza gnojiva za ukrasne četinjače, koja potiče ravnomjeran rast bez pretjeranog izduživanja izboja. Rez se ograničava na uklanjanje suhih, promrzlih ili oštećenih grana, a temeljno oblikovanje nije potrebno. Od bolesti se u nepovoljnim uvjetima mogu pojaviti gljivične pjegavosti iglica, a od štetnika ponajprije crveni pauci ili lisne uši, čiju pojavu znatno smanjuju prozračan položaj, ujednačena vlažnost i izbjegavanje pretjerane gnojidbe dušikom. Pri skupnoj sadnji preporučuje se razmak sadnje od najmanje 2,5–3 m između pojedinih biljaka ili većih drvenastih biljaka, kako bi kultivar imao dovoljno prostora za razvoj punog oblika i boje.

Autor: Nikol | Revizija: 22.6. 2026