Orijentalna smreka 'Eddie Rezek' Picea orientalis 'Eddie Rezek'

Detaljan opis proizvoda

Orijentalna smreka 'Eddie Rezek' - kultivar potječe od vrste iz planinskih šuma Kavkaza i sjeveroistočne Turske, gdje raste na umjereno vlažnim padinama i u hladnijim dolinama. Kultivar 'Eddie Rezek' nastao je kao selekcija iz vještičje metle koju je pronašao kolekcionar Ed Rezek u saveznoj državi New York, a u promet je ušao prije 2005. godine. Biljka se razmnožava cijepljenjem kako bi zadržala patuljasti karakter. Razvija vrlo gusto granje i u početku pravilno kuglast do blago spljošten jastučić, a kasnije može naznačiti kratak vršni izboj. Godišnji prirast obično iznosi oko 2–5 cm, pa s 10 godina biljka doseže približno 0,4–0,5 m u visinu i širinu, a u zrelosti se često zadržava na oko 0,5 m. Iglice su iznimno kratke, tamnozelene i sjajne, na vrhovima tek blago bodljikave, a u proljeće se pojavljuju svjetlije zelene mladice. Cvate u svibnju, a češeri dugi 5–9 cm kod patuljastih kultivara razvijaju se samo iznimno. Primjenu nalazi u kamenjarima, vrištinama, malim vrtovima i posudama, gdje djeluje kao zimzelen, kompaktan naglasak. U kombinacijama se dobro slaže s vrijeskom, patuljastim borovima, azalejama i ukrasnim travama, a tamne iglice ističu svjetliji kameni malč. Zahvaljujući gustoći izboja primjenjuje se i u oblikovanim sadnjama u stilu niwaki ili kao spororastuća osnova za bonsaj.

Orijentalna smreka  naraste do 25 m visine, ima široko stožastu krošnju koja seže do tla i izražen šiljast vrh. Grane tamnozelene krošnje rastu u pršljenovima i u mladosti koso odstoje od debla. Iglice su duge 5–10 mm i široke 1 mm, četverobridne, sjajne, tamnozelene s jednim do četiri reda bjelkastih puči i gusto nagomilane s gornje strane grančice koju gusto prekrivaju. Muški češerići su valjkasti, tamnocrveni, dugi 1–2 cm i razvijaju se u pazušcima gornjih iglica na starijim grančicama. Ženski su isprva tamnocrveni, a kasnije purpurnoljubičasti, dugi do 3 cm, većinom uspravni, a nakon oprašivanja povijeni, i razvijaju se na vrhovima mladica. Orijentalna smreka podnosi jako zasjenjenje, suho stanište i vruće ljeto, uobičajeno je otporna na mraz do -30 °C, dobro raste i u zbijenim šumskim sastojinama, a na pH i kvalitetu tla nije zahtjevna. Iako su u njezinoj domovini oborine česte i redovite, bez problema se prilagođava i sušim uvjetima današnjih staništa. U domovini raste na gornjoj granici šume. Samo je umjereno tolerantna na onečišćenje gradskog okoliša i ne podnosi zaslanjeno tlo.

Uzgoj:  Najbolje joj odgovara položaj na punom suncu, koji potiče intenzivno obojenje proljetnih prirasta i kompaktan rast krošnje. Tlo treba biti plodno, srednje teško do ilovasto-pjeskovito, dobro propusno i stalno umjereno vlažno, ali ne dugotrajno prevlažno. Najbolje odgovaraju kisela do blago kisela tla, otprilike u rasponu pH 5–6,5, pa se u sadnu jamu često dodaje treset ili humus od iglica četinjača. Oko korijenove grude preporučuje se malč od kore, koji ublažava kolebanja temperature i isušivanje tla te ujedno štiti plitak korijenov sustav. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u toplim i sušnim razdobljima pogoduje im redovito zalijevanje, osobito u prve dvije do tri godine nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja smreka podnosi prolaznu sušu, no dugotrajna suša dovodi do sušenja vrhova izboja, posebno u gradskom okolišu. Otpornost kultivara na mraz iznosi približno do –26 °C, u uobičajenim zimama u nizinama i brežuljkastim krajevima zimska zaštita nije potrebna, no mlade biljke u posudama bolje prezimljuju u zavjetrini ili kada se posuda ukopa u tlo. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljna jednokratna doza gnojiva za ukrasne četinjače, koja potiče ravnomjeran rast bez pretjeranog izduživanja izboja. Rez se ograničava na uklanjanje suhih, promrzlih ili oštećenih grana, a temeljito oblikovanje nije potrebno. Od bolesti se u nepovoljnim uvjetima mogu pojaviti gljivične pjegavosti iglica, a od štetnika ponajprije crveni pauci ili lisne uši, čiju pojavu znatno smanjuju prozračan položaj, ujednačena vlažnost i izbjegavanje pretjerane gnojidbe dušikom. Pri skupnoj sadnji preporučuje se razmak sadnje od najmanje 2,5–3 m između pojedinih biljaka ili većih drvenastih biljaka, kako bi kultivar imao dovoljno prostora za razvoj punog oblika i boje.

Autor: Nikol | Revizija: 25.11.2025