Obični bor 'Odegard' Pinus sylvestris 'Odegard'

Detaljan opis proizvoda

Obični bor 'Odegard' - ubraja se među najotpornije europske borove s iglicama u paru i autohtona je vrsta u srednjoeuropskom krajoliku. Kultivar 'Odegard' pronađen je kao upadljivo obojen izbor u Norveškoj, gdje ga je u području Isvika zabilježio Arne Ødegård. Habitus je usko stožast do piramidalan, s gušćom krošnjom od običnog bora u prirodi. Iglice rastu u snopićima po dvije, srednje su duge, mekše na dodir i zelene boje sa žutim tonom. U travnju i svibnju mladi izboji nose krem do limunastožute vrhove, koji posebno dolaze do izražaja na punom suncu. Tijekom ljeta boja se smiruje u zelenožutu, a zimi ostaje prigušeno zelena. Rast je spor, nakon otprilike 10 godina može doseći oko 2 m, a u zrelosti obično iznosi oko 2 m × 1–1,2 m. Češeri se mogu pojaviti na starijem drvu, dekorativni su, ali nisu jestivi. Kultivar je prikladan kao soliter u predvrtovima, na šljunčanim gredicama i u kompozicijama s ukrasnim travama i zimzelenim grmovima. Na starijim dijelovima postupno se može pojaviti fino ljuskasta kora koja se ljušti, narančastog tona, tipična za obični bor. Riječ je o pravom izboru kada se traži četinjača koja privlači pogled na prvi pogled.

Obični bor je četinjača poznata po otpornosti i rasprostranjenosti u različitim tipovima staništa. Ovaj bor može doseći visinu od 20–35 metara i ima stožastu krošnju koja s godinama postaje manje pravilna i otvorenija. Iglice su sivozelene, duge oko 4–7 cm, raspoređene po dvije u snopićima. Zimski pupovi su smolasti, jajasti do duguljasto jajasti. Mladi izboji i iglice imaju karakterističan miris smole. Obični bor ima široku primjenu u šumarstvu i krajobraznom uređenju. Često se sadi radi drva, ali i kao ukrasno stablo u parkovima i vrtovima. Zahvaljujući otpornosti i sposobnosti podnošenja različitih uvjeta omiljen je izbor za živice i pošumljavanje većih površina. Na otvorenim prostorima obični bor obično oblikuje slikovite krošnje i odlično se slaže s listačama kao što su hrast, gledičija, bagrem, sofora, grab i glog. Dojmljive kombinacije mogu se stvoriti s brezama, borovicama, vrijeskom i rododendronima. Veća vrištinska staništa pružaju mu prikladno okruženje, dok su manji, patuljasti kultivari idealni za veće kamenjare, pokretno zelenilo te uređenje krovova i terasa. Tako se može iskoristiti i osnovna vrsta, uz malo vremena posvećenog oblikovanju zakidanjem izboja koji tjeraju. Izrazita hrđastocrvena kora vizualni je magnet koji stablo optički ističe u prvi plan. Taj snažan vizualni dojam u krajobraznom se uređenju koristi prije svega ondje gdje debla blistavo dolaze do izražaja na pozadini crvenog zalaska sunca. Ovaj bor simbol je mnogih europskih zemalja i često se povezuje s njihovim kulturnim tradicijama. Otpornost i svestrana primjena čine ga važnim dijelom mnogih krajolika i ekosustava.

Uzgoj: Najbolju boju i gustoću iglica biljke postižu na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali krošnja postaje rjeđa. Zavjetrina je korisna prije svega zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Dobro se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ravnomjerna vlaga tijekom dugotrajnih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se u svibnju do lipnja skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, a potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od smrzavanja korijena, dok se tijekom otopljenja pazi na vlagu. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko −30 °C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osipanje iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema ciljanoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 22.02. 2026