Obična tisa 'Fastigiata Aurea' Taxus baccata 'Fastigiata Aurea'

Detaljan opis proizvoda

Obična tisa 'Fastigiata Aurea' - lijep, spororastući grm stupastog rasta. Riječ je o zimzelenom kultivaru obične tise strogo stupastog habitusa, koji se često naziva zlatnim oblikom irske tise. Razvija gusto, uspravno granje i u našim uvjetima obično doseže 2–4 m visine uz širinu od oko 0,8–1 m, a na vrlo hranjivim tlima s vremenom može premašiti 4 m. Iglice su plosnate, duge oko 2–3 cm, na mladim izbojcima izrazito zlatnožute do limetaste, a u unutrašnjosti krošnje više žutozelene. U proljeće, u ožujku i travnju, pojavljuju se neupadljivi cvjetovi i biljka otpušta pelud. Tisa je dvodomna biljka. Na ženskim primjercima u jesen dozrijevaju crveni ovoji sa sjemenkom, koja je otrovna jednako kao iglice i drvo. Kultivar se koristi kao uska živica, okomita dominanta uz ulaz, soliter u formalnim vrtovima i u posudama, gdje se ističe u kontrastu s grmovima tamnog lišća, šimširom, božikovinom, ukrasnim travama i trajnicama za sjenu. Godišnji prirast je postupan, često oko 10–20 cm, što olakšava dugoročno održavanje vitkog oblika.

Obična tisa je četinjača poznata po elegantnom izgledu i dugovječnosti. Ubraja se među najstarija i najdugovječnija stabla koja mogu doživjeti vrlo visoku starost - za neke primjerke poznato je da su stariji od tisuću godina. Ovaj zimzeleni grm ili stablo gustog je i sporog rasta. Tamnozelene iglice su kratke i meke te tvore gustu krošnju. Plodovi tise su crvene bobe, koje jedine nisu otrovne, za razliku od ostatka biljke. Pticama su izvor hrane. Najbolje uspijeva u humusnim, vlažnim i vapnenastim tlima, ali raste i na suhim, siromašnim i blago kiselim staništima, na potpuno osunčanom, ali i sjenovitom položaju. Dobro podnosi šišanje i oblikovanje, što je čini idealnom za živice i oblikovanje u različite forme. Otporna je na većinu bolesti i štetnika te je prilično nezahtjevna za održavanje. Zahvaljujući rastu i izgledu, Taxus baccata prikladna je za ukrasne sadnje, ali i kao živica, vrtni soliter ili u tradicionalnom uređenju vrtova. 

Uzgoj: Odgovara joj položaj od sunca do sjene, a zimi se pokazala korisnom zavjetrina i mjesto bez dugotrajnog zimskog sunca, koje potiče isušivanje iglica. Najprikladnije je dublje, humusno, umjereno vlažno i propusno tlo, a u teškim glinastim tlima pomaže drenaža ili povišena gredica. Preporučeni pH kreće se otprilike od 5,5 do 7,5, a dugotrajno prevlaživanje povećava rizik od truleži korijena. Biljke u kontejneru sade se tijekom cijele sezone, otprilike od ožujka do studenoga, kada tlo nije smrznuto. U toplom razdoblju važno je redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito u prvoj i drugoj godini nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja podnosi kratkotrajnu sušu, no dulja sušna razdoblja usporavaju rast. Gnojidba je umjerena, obično u proljeće kompostom ili sporotopivim gnojivom za četinjače. Rez se najčešće provodi od kraja svibnja do srpnja, eventualno još u kolovozu, a tisa dobro tjera i iz starijeg drva. Malč od kore ili sječke stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi moguć je u većim volumenima s propusnim supstratom i drenažom, a zimi je važna izolacija posude kako korijenje ne bi promrznulo. Otpornost dozrelih biljaka na mraz kreće se otprilike od -29 do -34 °C, dok su mlade biljke i biljke u posudama osjetljivije. Za živice se preporučuje razmak sadnje od otprilike 40–60 cm, za više zastore 60–80 cm, a kod solitera se ostavlja razmak od oko 1,5–3 m. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i štitaste uši, a od bolesti trulež korijena pri prevlaživanju.

Autor: Nikol | Revizija: 17.2. 2026