Obična smreka 'Roseospicata' Picea abies 'Roseospicata'

Detaljan opis proizvoda

Obična smreka 'Roseospicata'  - planinska četinjača koja u prirodi tvori hladnije i vlažnije smrekove šume od sjeverne Europe preko Alpa i Karpata sve do Balkana. Kultivar 'Roseospicata' ubraja se u vrtne selekcije cijenjene zbog obojenog proljetnog tjeranja. Na prijelazu travnja u svibanj vrhovi mladih izboja poprimaju ružičastu do ružičastokremastu boju, učinak je najizraženiji otprilike 10–14 dana, a zatim tijekom nekoliko tjedana prelazi u zelenu. Starije iglice ostaju tamnozelene, kratke, četverobridne, dugačke otprilike 1–2 cm i na vrhu blago bodljikave. Habitus je pravilno stožast, s gustim pršljenovima grana, pri čemu se rast ocjenjuje sporijim nego kod obične smreke. Godišnji prirast u praksi se često kreće otprilike 10–30 cm, u hranjivom i vlažnijem tlu i više. U vrtu se najčešće računa s visinom od oko 4–8 m i širinom od 2–3 m, a nakon 10 godina često otprilike 1,2–2,7 m × 0,7–1 m, ovisno o uvjetima. Na starijim biljkama mogu se razviti viseći češeri dugački otprilike 10–15 cm, koji u jesen dozrijevaju u smeđe tonove. U kompozicijama djeluje kao proljetni naglasak među zimzelenim drvenastim biljkama, lijepo se nadovezuje na vrijesak, crnjušu, borovnice i rododendrone, odnosno na ukrasne trave i šljunčani malč koji naglašava boju prirasta. U usporedbi s kultivarima crvenog tjeranja nijansa djeluje mekše, više prema ružičastoj nego prema boji vina.

Obična smreka - četinjača stožastog habitusa. U prirodi može narasti do 50 m visine. U vrtnim uvjetima obično doseže visinu od 25 m i širinu od 7 m. Kora je u mladosti glatka, smeđe boje, a sa starenjem postaje ljuskavija, ispucala, više sivosmeđe boje. Grane rastu u pršljenovima. Iglice su tamnije zelene boje, na vrhovima zašiljene. Češeri su izduženi, isprva rastu uspravno, a kasnije se savijaju prema dolje. Muški češeri žute su boje, a ženski crvenkasti. 

Uzgoj:  Biljci najbolje odgovara položaj na punom suncu, koji potiče intenzivno obojenje proljetnog prirasta i kompaktan rast krošnje. Tlo treba biti plodno, srednje teško do ilovasto-pjeskovito, dobro propusno i stalno umjereno vlažno, ali ne dugotrajno prevlažno. Najbolje odgovaraju tla kisele do blago kisele reakcije, otprilike u rasponu pH 5–6,5, pa se u sadnu jamu često dodaje treset ili šumska stelja četinjača. Oko korijenove grude preporučuje se malč od kore, koji ublažava kolebanja temperature i isušivanje tla te ujedno štiti plitak korijenov sustav. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u toplim i sušnim razdobljima pogoduje im redovito zalijevanje, osobito u prve dvije do tri godine nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja smreka podnosi povremenu sušu, no dugotrajna suša dovodi do sušenja vrhova izboja, osobito u gradskom okruženju. Otpornost kultivara na mraz iznosi otprilike do –26 °C, u uobičajenim zimama u nizinama i brežuljkastim krajevima zimska zaštita nije potrebna, no mlade biljke u posudama bolje prezimljuju u zavjetrini ili kad se posuda ukopa u tlo. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljna jednokratna doza gnojiva za ukrasne četinjače, koja potiče ravnomjeran rast bez pretjeranog izduživanja izboja. Rez se ograničava na uklanjanje suhih, promrzlih ili oštećenih grana, a temeljito oblikovanje nije potrebno. Od bolesti se u nepovoljnim uvjetima mogu pojaviti gljivične pjegavosti iglica, a od štetnika osobito grinje i lisne uši, čiju pojavu znatno smanjuju prozračan položaj, ujednačena vlaga i izbjegavanje pretjerane gnojidbe dušikom. Pri skupnoj sadnji preporučuje se razmak sadnje od najmanje 2,5–3 m između pojedinih biljaka ili većih drvenastih biljaka, kako bi kultivar imao dovoljno prostora za razvoj punog oblika i boje.

Autor: Nikol | Revizija: 16.1.2026