Obična smreka 'Acrocona' Picea abies 'Acrocona'

Detaljan opis proizvoda

Obična smreka 'Acrocona' - ukrasni kultivar autohtone europske obične smreke. Kultivar 'Acrocona' pronađen je kao spontana mutacija u švedskoj šumi nedaleko od Uppsale, a u vrtlarskoj je praksi poznat otprilike od 1890. godine. Naziv je povezan sa stvaranjem češera na vrhovima izboja, a upravo ta osobina razlikuje ga od uobičajene obične smreke. Biljka razvija sporije rastući, široko uspravan do raširen stožast habitus, u mladosti često grmolik i nepravilan. S 10 godina, ovisno o uvjetima, doseže oko 1,5–3 m, a u zrelosti obično 4–6 m visine i 3–4 m širine. Grane su vodoravne do blago povijene, s tamnozelenim četverobridnim iglicama. U svibnju se na vrhovima izboja pojavljuju upadljivi mladi češeri crvene do purpurno-malinaste boje, često već na mladim biljkama. Tijekom ljeta se izdužuju, odrvenjavaju i dozrijevaju do svijetlo- ili srednje smeđe boje. Kultivar dolazi do izražaja kao soliter u većem vrtu, u prirodnoj kompoziciji, parku ili uz rahlije skupine zimzelenih biljaka. Lijepo se slaže s borovima, jelama, brezama, travama, vrijeskom i nižim grmovima pokrivačima tla. Iglice su blago bodljikave i pri trljanju mirišu na smolu.

Obična smreka - crnogorično stablo stožastog habitusa. U prirodi može narasti i do 50 m visine. U vrtnim uvjetima obično doseže visinu od 25 m i širinu od 7 m. Kora je u mladosti glatka i smeđa, a sa starenjem postaje ljuskavija, ispucala i više sivosmeđa. Grane izrastaju u pršljenovima. Iglice su tamnije zelene boje i šiljaste na vrhovima. Češeri su izduženi, isprva rastu uspravno, a kasnije se savijaju prema dolje. Muški češeri su žuti, a ženski crvenkasti. 

Uzgoj: Najbolje uspijeva na položaju na punom suncu, koji potiče intenzivnu obojenost proljetnih prirasta i kompaktan rast krošnje. Tlo treba biti plodno, srednje teško do ilovasto-pjeskovito, dobro propusno i stalno umjereno vlažno, ali ne dugotrajno prevlažno. Najviše odgovaraju kisela do blago kisela tla, otprilike u rasponu pH 5–6,5, pa se u sadnu jamu često dodaje treset ili stelja četinjača. Oko korijenove grude preporučuje se malčiranje korom, koje ublažava kolebanje temperature i isušivanje tla te ujedno štiti plitak korijenov sustav. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do listopada, a u toplim i sušnim razdobljima pogoduje im redovito zalijevanje, osobito u prve dvije do tri godine nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja smreka podnosi prolaznu sušu, no dugotrajna suša dovodi do sušenja vrhova izboja, posebno u gradskom okruženju. Otpornost kultivara na mraz iznosi otprilike do –26 °C, pa u uobičajenim zimama u nizinama i brežuljkastim krajevima zimska zaštita nije potrebna, a mlade biljke u posudama bolje prezimljuju u zavjetrini ili kada se posuda ukopa u tlo. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljna jednokratna doza gnojiva za ukrasne četinjače, koja potiče ravnomjeran rast bez pretjeranog izduživanja izboja. Rez se ograničava na uklanjanje suhih, promrzlih ili oštećenih grana, a temeljito oblikovanje nije potrebno. Od bolesti se u nepovoljnim uvjetima mogu pojaviti gljivične pjegavosti iglica, a od štetnika ponajprije grinje i lisne uši, čiju pojavu znatno smanjuju prozračan položaj, ujednačena vlažnost i izbjegavanje pretjerane gnojidbe dušikom. Pri skupnoj sadnji preporučuje se razmak sadnje od najmanje 2,5–3 m između pojedinih biljaka ili većih drvenastih biljaka, kako bi kultivar imao dovoljno prostora za razvoj punog oblika i boje.

Autor: Nikol | Revizija: 22.6. 2026