Obična borovica 'Repanda' Juniperus communis 'Repanda'

Detaljan opis proizvoda

Obična borovica 'Repanda' - zimzeleni kultivar za pokrivanje tla irskog podrijetla, koji je otkrio Maurice Prichard u rasadniku Riversley Nurseries, a u promet ga je 1934. godine uveo rasadnik M. Koster & Sons iz nizozemskog Boskoopa. Raste nisko, široko i puzavo, pri čemu se pojedini izboji blago podižu i preklapaju poput crijepa na krovu. Stvara gusti sag koji dobro prati teren i postupno prekriva slobodno tlo. Nakon 10 godina doseže otprilike 20–30 cm visine i 1,5–2,5 m širine, a u starijoj dobi može biti široka oko 2 m i više. Grančice su tanke, savitljive i gusto raspoređene. Iglice rastu po tri u pršljenovima, duge su oko 5–10 mm, zelene do tamnozelene, s gornje strane sa svjetlijom prugom i na dodir mekše nego kod mnogih drugih borovica. Zimi lišće poprima brončanu do brončanozelenu nijansu, a u proljeće se vraća zasićenijoj zelenoj boji. Kultivar je prikladan kao drvenasta biljka za pokrivanje tla na padinama, nasipima, suhozidima, u kamenjarima, vrištinama, šljunčanim nasadima i na većim površinama, gdje ograničava rast korova i štiti površinu tla od erozije. Na rubovima terasa, zidića i povišenih gredica grane se mogu meko prelijevati preko ruba i naglasiti raščlanjenost površine. Primjenu nalazi i u posudama te kao nezahtjevna zimzelena ispuna između kamenja i drugih niskih četinjača.

Obična borovica zimzelena je, spororastuća četinjača koja pripada autohtonim drvenastim biljkama i rasprostranjena je gotovo po cijeloj Europi. U prirodi raste kao uspravni grm, manje stablo ili raširen grm, ovisno o uvjetima staništa i pojedinoj varijetetu. Cijenjena je ne samo kao ukrasna biljka nego i zbog aromatičnih plodova – tzv. bobica borovice – koje se koriste u kuhinji i narodnoj medicini. Obično naraste 2 do 5 metara, no postoje i patuljaste ili puzave forme. Ima igličaste, bodljikave iglice duge 1–2 cm, često srebrnasto prevučene mašakom, koje rastu u trodijelnim pršljenovima. Tipičan su ukras modrocrni okrugli plodovi – bobice borovice, koje dozrijevaju tek u drugoj godini i poznate su po mirisu te upotrebi, primjerice, u proizvodnji džina. Zahvaljujući prirodnoj otpornosti, izraženom izgledu i uporabnim plodovima omiljen je element ukrasnih i prirodi bliskih nasada.

Uzgoj:  Borovica nije zahtjevna za uzgoj, no mora se osigurati propusno tlo bez zimskog prevlaživanja. Najbolje uspijeva na punom suncu, podnosi i polusjenu, ali se u sjeni prorjeđuje i gubi plavu nijansu. Prikladni su ilovasto-pjeskoviti do kameniti supstrati s drenažom, pH otprilike 5,5–8,0, a dobro podnosi i vapnenastu podlogu. U prvoj godini nakon sadnje ključno je redovito zalijevanje, a nakon ukorjenjivanja izrazito je otporna na sušu te podnosi vjetar i gradske uvjete. Gnojidba se obično ograničava na umjerenu proljetnu dozu gnojiva za četinjače, jer višak dušika dovodi do mekših prirasta. Rez obično nije potreban, a eventualne korekcije provode se krajem zime ili rano u proljeće uklanjanjem oštećenih izboja. U područjima s teškim mokrim snijegom pokazalo se korisnim zimsko povezivanje krošnje kako se grane ne bi razmicale. Sadnice u kontejneru sade se od ožujka do studenoga ovisno o vremenu, a u posudama se preporučuje zaštititi korijenovu grudu od smrzavanja. Otpornost na mraz dozrelih biljaka navodi se otprilike do -28 do -34 °C. Godišnji prirasti često iznose oko 10–20 cm, a u zrelosti se u vrtovima može očekivati otprilike 3–5 m visine i 0,6–1,0 m širine. Pri sadnji u red ostavlja se razmak sadnje od oko 0,6–0,8 m, za solitere i skupine 0,8–1,2 m. Od bolesti i štetnika mogu se pojaviti crveni pauci, štitaste uši i hrđe roda Gymnosporangium, stoga se isplati održavati biljke prozračnima i ne prelijevati ih.

Autor: Kristýna | Revizija: 08.09. 2026