Obična borovica 'Gold Cone' Juniperus communis 'Gold Cone'

Detaljan opis proizvoda

Obična borovica 'Gold Cone' - zimzeleni kultivar uskog, uspravnog do stupastog habitusa i izrazito zlatnožutog lišća. Nastao je u Njemačkoj oko 1980. godine, a u rasadničarsku trgovinu uveo ga je rasadnik Heinrich Kordes iz Bilsena. Krošnja je gusto razgranata, ali nešto rahlija nego kod vrlo uskih stupastih oblika poput 'Compressa'. Iglice su kratke, krute i bodljikave, raspoređene po tri u pršljenovima. Mladi prirasti u proljeće blistaju žuto do zlatnožuto, tijekom ljeta ostaju izrazito žutozeleni, a zimi njihova nijansa prelazi više u zelenu, sivozelenu do blago brončanu. Na sunčanom položaju boja je najzasićenija. Godišnji prirasti, ovisno o uvjetima, iznose približno 15–25 cm. Nakon 10 godina biljka može doseći visinu od oko 1,5–2,5 m i širinu od 0,5–0,6 m, u visokoj starosti može biti i viša, a pritom ostaje relativno uska. Obična borovica je dvodomna vrsta, pa se bobe razvijaju samo na ženskim biljkama nakon oprašivanja muškom biljkom. Stoga se kod ovog kultivara stvaranje plodova ne može smatrati redovitim obilježjem svake biljke. 'Gold Cone' se ističe kao uski soliter, u šljunčanim nasadima i nasadima vrištine, u kamenjarima, predvrtovima, na kosinama i u većim posudama. Lijepo kontrastira s modrozelenim četinjačama, tamnim kamenom i ukrasnim travama otpornim na sušu.

Obična borovica je zimzelena, spororastuća četinjača koja pripada domaćim drvenastim biljkama i rasprostranjena je gotovo u cijeloj Europi. U prirodi raste u obliku uspravnih grmova, manjih stabala ili raširenih grmova, ovisno o uvjetima staništa i pojedinom varijetetu. Cijenjena je ne samo kao ukrasna biljka nego i zbog aromatičnih plodova – boba borovice – koji se koriste u kuhinji i narodnoj medicini. Obično doseže visinu od 2 do 5 metara, no postoje i patuljasti ili puzavi oblici. Ima igličaste, bodljikave iglice duge 1–2 cm, često srebrnasto prevučene voštanom prevlakom, koje rastu u troperim pršljenovima. Tipičan su ukras modrocrne okrugle bobe koje dozrijevaju tek u drugoj godini, a poznate su po mirisu i primjeni, primjerice u proizvodnji džina. Zahvaljujući prirodnoj otpornosti, upečatljivom izgledu i korisnim plodovima omiljen je element ukrasnih i prirodi bliskih nasada.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na sunčanom položaju, gdje izboji poprimaju najizraženiju zlatnu boju. Podnosi i laganu polusjenu, no boja je tada manje intenzivna. Položaj treba biti prozračan, suh do umjereno vlažan, bez dugotrajnog zimskog opterećenja mokrim snijegom. Tlo treba biti dobro propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito, s pH idealno oko 6-7,5, pri čemu borovica podnosi i siromašnije te blago kisele ili umjereno lužnate uvjete. Biljke se sade od ožujka do studenoga kao sadnice u kontejneru. U teškim tlima pomaže drenažni sloj šljunka i djelomično rahljenje pijeskom. Nakon sadnje održava se redovito zalijevanje do ukorjenjivanja, kasnije biljka dobro podnosi sušu, a zalijevanje je potrebno samo tijekom dugotrajnih ljetnih vrućina. Gnojidba je minimalna, u pravilu je dovoljna jedna proljetna doza gnojiva za četinjače s niskim udjelom dušika. Površina tla može se malčirati šljunkom, koji potiče lijepo obojenje iglica i sprječava rast korova. Rez nije potreban, u proljeće se uklanjaju samo suhe ili oštećene grane. Otpornost na mraz obično iznosi oko -28 °C, zbog čega bez problema prezimljuje i na višim nadmorskim visinama. Na prevlažnim mjestima može patiti od truleži korijena, a u pregustim nasadima mogu se pojaviti gljivične bolesti izboja. Za postizanje efekta pokrivanja tla koristi se otprilike 2-3 biljke po 1 m², a pri sadnji u skupine s drugim drvenastim biljkama prikladan je razmak sadnje od oko 0,8-1 m.

Autor: Kristýna | Revizija: 08.09. 2026