Obalna sekvoja 'Illa Martin' Sequoia sempervirens 'Illa Martin'

Detaljan opis proizvoda

Obalna sekvoja 'Illa Martin'  - veličanstveno, snažno stablo koje se ističe prije svega visinom koju doseže. Kultivar 'Martin' povezuje se sa selekcijama mrazootpornijih klonova iz sjemena koje je distribuirao Sequoiafarm u Kaldenkirchenu u Njemačkoj. Ime je 1999. godine upotrijebio dendrolog Dick van Hoey Smith u čast obitelji Martin, a kasnije se u europskim katalozima ustalio naziv 'Illa Martin'. Stablo oblikuje vitku piramidalnu krošnju i zahvaljujući dobrom grananju djeluje kompaktnije od osnovne vrste. Iglice su raspoređene u dva reda, duge 1,5–2,5 cm, ljeti modrozelene, a zimi tamnozelene, pa vrt i u hladnom dijelu godine ostaje zimzelen. Kora je mekana, vlaknasta, u nijansama od narančastosmeđe do crvenkastosmeđe i s godinama se ljušti u trakama. Sitni ovalni češeri od 1,5–3 cm dozrijevaju do crvenkastosmeđe boje. U našim uvjetima kod dugovječnih sadnji računa se s visinom od otprilike 20–30 m i širinom od 6–10 m, a nakon 10 godina stablo često doseže oko 6–8 m. Ne razvija trnove i obično se ne smatra otrovnim. Primjenu nalazi kao soliter, kao okomita kulisa uz trave i paprati te kao drvoredno stablo na većim zelenim površinama.

Obalna sekvoja - brzorastuća četinjača koja u svom prirodnom staništu može doseći visinu i do 120 m uz deblo od 9 m. U našim uvjetima uglavnom naraste do 50 m, s deblom promjera 2 m. Posebno je upečatljiva njezina fina, drvenasta kora. Grane su raspoređene vodoravno i povijene. Mlade grane su uglate, najprije zelene, a zatim prelaze u crvenkastosmeđu boju. Iglice su razmjerno kratke, oko 2 cm, raspoređene s obje strane grana, tamnozelene, s bijelom prugom na donjoj strani. Muški češeri su žutosmeđi, a ženski zeleni. Idealno stablo za soliternu sadnju.

Uzgoj: Odgovara joj puno sunce do blage polusjene te zaštićen položaj bez isušujućeg zimskog vjetra. Najprikladnije je propusno pjeskovito-ilovasto tlo, bogato hranjivima i stalno umjereno vlažno, s pH od približno 5,5–7,0. Biljke iz kontejnera sade se od ožujka do studenoga, a za biljke s korijenovom grudom prikladni su proljeće ili jesen. Nakon sadnje pokazalo se korisnim redovito zalijevanje i malčiranje jer vrsta loše podnosi dugotrajno isušivanje zone korijena, a istodobno podnosi i vlažnije tlo ako je dobro drenirano. Gnojidba je umjerena, u proljeće je dovoljan kompost ili sporotopivo gnojivo za četinjače. Rez se obično ne provodi, uklanjaju se samo suhe grane. Prema europskim rasadničarskim katalozima otpornost iznosi otprilike -12 °C, a nakon dobrog ukorjenjivanja u zaštićenoj mikroklimi može kratkotrajno podnijeti i oko -18 °C. U kontinentalnoj Hrvatskoj uzgoj najbolje uspijeva u toplijim položajima i gradskim vrtovima, a mladim sadnicama često je potrebna zimska zaštita i zaštita korijenove grude. U skupinama se ostavlja razmak sadnje od približno 8–10 m, uz napomenu da stablo ne podnosi zbijanje tla ni dugotrajno popločavanje u zoni korijena. Na teškim, slabo dreniranim tlima prijeti trulež korijena, a u suši se mogu pojaviti grinje (crveni pauk), pa su prevencija ravnomjerna vlaga i prozračan položaj. Dobro podnosi uobičajeni vjetar i vjetrove s vodenih površina, a problematičan je prije svega isušujući vjetar. U posudi se može uzgajati samo dok je mlada, posuda se za zimu izolira, a supstrat se ne smije potpuno isušiti. Unutarnje opadanje starijih iglica u proljeće prirodna je pojava kod zimzelenih četinjača.

Autor: Nikol | Revizija: 13.2. 2026