Munika 'Schmidtii' Pinus leucodermis 'Schmidtii'

Detaljan opis proizvoda

Munika 'Schmidtii' - planinska vrsta Balkana, poznata po otpornosti i mozaično ispucaloj kori. Kultivar 'Schmidtii' pronađen je 1926. godine u okolici Sarajeva, a u vrtlarstvo se proširio kao iznimno spororastući, kuglasti tip, često naveden i kao 'Smidtii' ili 'Šmidtii'. Biljka razvija kratke, gusto zbijene izboje i tamnozelene iglice duge oko 3–5 cm u snopićima po dvije, koje se na vrhovima grančica savijaju u „čašice“. Nakon 10 godina obično doseže promjer oko 0,3–0,5 m, a u vrtovima najčešće naraste oko 0,8–1 m u visinu i širinu. Kod vrlo starih primjeraka u parkovima s vremenom se mogu pojaviti znatno veće dimenzije, no i dalje je riječ o kompaktnoj formi. Češeri se na ovom kultivaru pojavljuju rijetko ili nikako, a ukrasni učinak temelji se na iglicama i gustoj teksturi. U kompoziciji se dobro slaže s čuvarkućama, žednjacima, lavandom, majčinom dušicom i niskim travama, ili kao kontrast kamenu. U literaturi se navodi da je matično stablo zadržalo kompaktan karakter i nakon više od 100 godina te doseglo tek nekoliko metara, što dobro objašnjava iznimno spor rast. Na cijepljenim deblima često se koristi kao „zelena kugla“ iznad podsadnje, dok biljke na vlastitom korijenu tvore nizak jastučić.

Munika - bor koji ovisno o uvjetima uzgoja naraste 15 - 20 m u visinu. Iglice su duge oko 10 cm i na stablu se zadržavaju otprilike 6 godina. U mladosti raste usko i uspravno, a grananje je pravilno. S vremenom krošnja postaje stožasta, grane rastu vodoravno i tvore nepravilne katove. Iglice su zelene, sjajne i rastu u snopićima. Češeri su jajoliki, žućkaste do smeđe boje. 

Uzgoj: Najbolju boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljaste forme osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi oko 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara ipak se isplati ravnomjerna vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se u svibnju do lipnja skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, pri čemu su potrebni drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude kako korijen ne bi promrznuo, a za vrijeme odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih formi te oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 29.12.2025