Ljetni jorgovan 'Peacock Pink' Buddleja davidii 'Peacock Pink'

Detaljan opis proizvoda

Ljetni jorgovan 'Peacock Pink' - vrlo atraktivan kultivar koji odmah privlači pozornost. Kultivar je nastao kontroliranim križanjem 1988. godine, a očinska biljka bio je kultivar 'Pink Delight'. U zrelosti oblikuje gust, uspravan do lučno povijen grm visok i širok približno 1,2–1,5 m. Kopljasti do usko eliptični listovi srednje su zelene boje, na naličju svjetliji i nježno pustenasti. Od srpnja do rujna, a na toplim položajima ponekad i do listopada, na vrhovima ovogodišnjih izboja pojavljuju se vitke metlice duge oko 20–25 cm. Sitni cjevasti cvjetovi ljubičaste su do lavandasto ružičaste boje, s narančastim okom i nježnim, slatkim mirisom. Pružaju nektar leptirima, bumbarima i pčelama, no nisu hranidbena biljka za gusjenice. Kompaktan rast omogućuje uporabu kao soliter, u skupini od 1–2 grma po m², u stražnjem dijelu gredice s trajnicama te u većoj posudi. Lijepo se kombinira s rudbekijama, mačjom metvicom, perovskijom, žednjacima, ukrasnim travama i kaduljama.

Ljetni jorgovan vitak je, uzdignut grm koji se odlikuje rijetko i nepravilno raspoređenim granama, a doseže visinu od 50 do 500 cm. Njegove mladice, duge i do dva metra, bjelkasto su pustenaste te mogu biti oble ili blago uglate. Listovi su tamnozeleni, kopljasta oblika, s nježno sivo pustenastim naličjem. Cvat čine uspravne vršne metlice duge 4–30 cm, a cvjetovi u raznim nijansama ružičaste i vinske boje mirisni su i privlače mnoštvo leptira. Upravo mu je ta osobina donijela jedno od narodnih imena – leptirov grm. Potječe iz Kine, a Davidova budleja jedna je od najotpornijih i najpopularnijih vrsta roda Buddleja. Otkrivena je oko 1887. godine i postupno se proširila gotovo po cijeloj Europi. Raste od Sredozemlja na jugu do sjeverne Norveške te od zapadne Španjolske do Bugarske na istoku. Vrsta je zabilježena i na jugu Afrike, u Zambiji, Zimbabveu i Južnoafričkoj Republici. U Sjevernoj Americi raste na istočnoj i zapadnoj obali Kanade i Sjedinjenih Država, gotovo u cijeloj Srednjoj Americi te na sjeveru Južne Amerike. Raste u gotovo svim saveznim državama Australije, na Novom Zelandu i na Havajima, gdje se udomaćila u prirodi. Biljka podnosi širok raspon uvjeta i uspijeva u pojasu od umjerenog do suptropskog. Najbolje uvjete za rast pruža joj sunčan i topao položaj s dovoljno vlažnim, propusnim tlom bogatim kalcijem, primjerice odlagališta građevinskog otpada. Osim toga, ne smeta joj onečišćen zrak. Danas ljetni jorgovan pripada najomiljenijim vrtnim biljkama i često se sadi zahvaljujući nezahtjevnom uzgoju. Uzgojeno je više od devedeset kultivara različitih oblika i boja cvjetova ili listova.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na toplom, sunčanom i prozračnom položaju s dobrom drenažom. Odabire se propusno, ilovasto-pjeskovito do ilovasto tlo pH vrijednosti približno 6,0–7,5, a dugotrajno prevlaživanje smanjuje vitalnost i otpornost na zimu. Sadnja se provodi od ožujka do listopada. Mladim biljkama u prvoj zimi godi malčiranje korijenova vrata i lagana zaštita od promrzavanja tla. U našim uvjetima navodi se otpornost na mraz do oko −20 °C, a u povoljnoj mikroklimi kratkotrajno i do −23 °C. Rani proljetni mrazevi mogu oštetiti izboje koji kreću, no biljka nakon reza obično dobro potjera. Svakog proljeća preporučuje se nizak rez na 20–40 cm, čime se potiče snažan rast i dulje metlice u toj sezoni, a tijekom ljeta korisno je redovito uklanjanje ocvalih cvatova. Nakon sadnje zalijevanje je redovito, a nakon ukorjenjivanja biljka podnosi i sušnija razdoblja - u vrućim ljetima pomaže lagani mineralni malč. Gnojidba je umjerena, jednom u proljeće sporotopivim gnojivom za cvjetnice grmove. U posudi uzgoj uspijeva u volumenu od 40 l i više, uz prezimljavanje u zavjetrini uz kuću. Od bolesti i štetnika mjestimice se javljaju lisne uši i grinje u suši, a od gljivičnih bolesti pjegavost i sušenje grančica - prevenciju čine prozračan položaj, tlo bez prevlaživanja i redoviti proljetni rez.

Autor: Nikol | Revizija: 21.7. 2026