Libanonski cedar Cedrus libani

Detaljan opis proizvoda

Libanonski cedar - potječe iz planinskih područja Libanona, Turske i Sirije, gdje raste na nadmorskim visinama od 1000 do 2000 m na kamenitim, dobro dreniranim padinama. U prirodnom staništu živi nekoliko stotina godina i ubraja se među simbolična stabla Bliskog istoka. U mladosti oblikuje stožastu krošnju, a s godinama se grane šire u širok, katasti oblik s vodoravno položenim granama i plosnatim „stolovima“ iglica. U uvjetima srednje Europe obično doseže 20–30 m visine i 10–15 m širine. Iglice su krute, duge 2–3 cm, modrozelene do sivozelene, rastu u snopićima na skraćenim izbojima i na granama se zadržavaju 3–6 godina. Češeri su uspravni, valjkasti, dugi 8–12 cm, dozrijevaju druge do treće godine, a zatim se raspadaju. Vrsta se cijeni zbog izražene arhitekture krošnje i prikladna je kao soliter za parkove, dvorske vrtove ili prostrana privatna imanja. U manjim vrtovima potrebno je računati s njegovim budućim dimenzijama.

Uzgoj: Cedrus libani zahtijeva puno sunce i dovoljno prostora za razvoj krošnje i korijenovog sustava. Najprikladnije je dublje, dobro propusno tlo, ilovasto-pjeskovito do kamenito, s pH 6–7,5. Dugotrajno prevlaživanje i teška glinasta tla nisu prikladni. Sadnja se provodi u proljeće od ožujka do svibnja ili u jesen od rujna do listopada. Otpornost na mraz iznosi približno −25 °C, a mlada stabla preporučuje se štititi od jakog vjetra i zimskog sunca, osobito u prvim godinama nakon sadnje. Nakon ukorjenjivanja vrsta je razmjerno otporna na sušu. Gnojidba je umjerena, dovoljna je proljetna primjena gnojiva za četinjače. Rez se uobičajeno ne provodi, uklanjaju se samo oštećene grane. Pri sadnji se preporučuje ostaviti najmanje 8–10 m prostora od zgrada i drugih velikih stabala. Na neprikladnom položaju moguća je pojava lisnih uši ili gljivičnih bolesti.

Autor: Lucie Š. | Revizija: 13. 02. 2026