Kukasti bor 'Titus' Pinus uncinata 'Titus'

Detaljan opis proizvoda

Kukasti bor 'Titus' - kompaktan kultivar kukastog bora, vrste podrijetlom iz viših predjela Pireneja i Alpa, gdje prirodno raste na kamenitim padinama, u siromašnim, dobro dreniranim tlima i u uvjetima duge zime i jakog vjetra. Ova je selekcija cijenjena zbog sporog rasta, gustog grananja i pravilnog habitusa. U zrelosti doseže otprilike 0,8–1,2 m visine i 1–1,5 m širine. Krošnja je široko stožasta do polukuglasta, kompaktna i ravnomjerno razgranata već od osnove. Iglice rastu u snopićima po dvije, duge su 4–6 cm, čvrste, tamnozelene i blago sjajne. Zahvaljujući gustom rasporedu biljka cijele godine ostavlja dojam punoće. Stariji primjerci mogu razviti manje, tamnosmeđe češere s karakteristično svinutim ljuskama. Kultivar se primjenjuje kao soliter u manjim vrtovima, u kamenjarima, vrištinama i modernim kompozicijama, gdje stvara stabilan, zimzelen element izražene strukture.

Kukasti bor - jedinstven bor koji se ubraja među rijetke i ugrožene četinjače. Odlikuje se kompaktno stožastim oblikom i doseže visinu od oko 10-20 m. Rast je razmjerno spor. Srodan je planinskom boru i običnom boru. Iglice rastu u snopićima po dvije i zasićeno su zelene boje. Ističe se kao soliter, ali i u skupnoj sadnji. Prikladan je i za učvršćivanje padina i obronaka. Koristi se također za oblikovanje bonsaija. 

Uzgoj: Najbolju boju i gustoću iglica postižu na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Pogoduje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima dobro odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, ipak se kod patuljastih kultivara isplati ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba je poželjna umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, a višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a za zgušnjavanje se ponekad skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30°C, a veći je rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje paučinari i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje odabire se prema konačnoj širini, okvirno 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Jana | Revizija: 21.2.2026