Japanski bijeli bor 'Tempelhof' Pinus parviflora 'Tempelhof'

Detaljan opis proizvoda

Japanski bijeli bor 'Tempelhof' - spororastući zimzeleni kultivar japanskog sitnocvjetnog bora, prepoznatljiv po gustoj, široko stožastoj krošnji i izrazitim plavozelenim do srebrnastoplavim iglicama. Pripada borovima s pet iglica u snopiću i s godinama poprima slikovitiji, nepravilno razgranat izgled. U mladosti razvija pravilniju, široko stožastu krošnju koja se kod starijih biljaka postupno širi i dobiva rahliji do nepravilan karakter. U dobi od približno 10 godina doseže oko 1,5–2 m visine i 1–1,5 m širine. U starijoj dobi u pravilu naraste približno 3–5 m u visinu i 2–4 m u širinu, a vrlo stari primjerci mogu biti i veći. Godišnji prirast najčešće iznosi oko 10–15 cm. Grane su čvrste, gusto raspoređene, uzdignute do gotovo vodoravno raširene. Vrhovi izboja u pravilu su blago usmjereni prema gore. Iglice rastu u snopićima po pet, razmjerno su kratke, fine, blago svinute do lagano uvijene i dosežu približno 4–7 cm duljine. Upadljive su plavozelene do sivoplave boje sa srebrnastim odsjajem. Bjelkaste pruge puči stvaraju snažan kontrast sa zelenim dijelom iglica i cijeloj krošnji daju karakterističnu plavosrebrnu boju. Vrlo je dobro otporan na mraz, približno do −28 do −30 °C.

Japanski bijeli bor - Pinus parviflora iznimno je lijep, nježan bor podrijetlom iz Japana. Nižeg je rasta i kraćih iglica. U Japanu je poznat pod imenom Goyomatsu i vrlo je omiljen za uzgoj čuvenih bonsaija. Riječ je o stablu nježnog izgleda, visine 10-20 m. Krošnja je široko stožasta, kora dugo ostaje glatka i crnosiva, a kasnije postaje ljuskava. Grane su široko raširene, mladice zelenosmeđe i kratko dlakave. Pupovi su mali, jajoliki, suženi i smeđežuti. Rano rađa, a češeri rastu pojedinačno ili u skupinama, vodoravno odstoje, sjedeći su i izduženi, veličine 5-10 × 3-4 cm. Iglice rastu u snopićima po 5, na krajevima grana nakupljene u obliku čuperka, duge su 3-8 cm, s bijelim nizovima puči, fine i svinute. Prirodno je rasprostranjen u planinskim područjima Japana (Honshu i Hokkaido) i u južnoj Koreji. Ova je vrsta vrlo varijabilna i raste u planinama (1500-2500 m n. v.). Otporan je na mraz i nezahtjevan prema tlu, no traži više oborina ili zalijevanje. Raste vrlo sporo i podnosi i djelomičnu sjenu. Najviše se koristi u ukrasnim sadnjama kao parkovna drvenasta biljka, a kako je već spomenuto, koristi se i za bonsaije.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na punom suncu, u polusjeni krošnja postaje rjeđa, a povećava se i osjetljivost na gljivične bolesti. Na otvorenim položajima mladim stablima pogoduje zavjetrina od zimskog vjetra, a poželjna je i mikroklima bez dugotrajno ustajalog vlažnog zraka. Najprikladnije je propusno pjeskovito-ilovasto do šljunkovito tlo, a u teškim glinama pomažu drenaža i povišena gredica. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5. Stabalca u kontejneru sade se od ožujka do studenog izvan smrznutog tla, a u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje do potpunog ukorjenjivanja, obično prve 2 sezone. Nakon primanja sušu uglavnom dobro podnose, no dugotrajno prevlaživanje povećava rizik od truleži korijena. Gnojidba je umjerena, obično je dovoljan proljetni kompost ili sporootapajuće gnojivo za četinjače. Rez se ograničava na uklanjanje suhih grana, a kod nekih se vrsta radi zgušnjavanja u svibnju do lipnja mogu skraćivati proljetne „svijeće“. Malč od kore ili sječke održava vlagu i sprječava pregrijavanje korijena. Otpornost na mraz obično seže otprilike do -30 °C, pa u vrtu u pravilu nije potrebna zimska zaštita, dok se kod biljaka u posudama preporučuje zaštititi korijenovu grudu od smrzavanja malčem ili omotom. Otpornost na sušu srednja je do visoka, a veće potrebe za vlagom imaju mlade sadnje. Razmak sadnje odabire se velikodušno, orijentacijski 4–8 m ovisno o vrsti i ciljanoj krošnji, kako bi se osigurala cirkulacija zraka.

Autor: Kamila | Revizija: 9. 9. 2026