Japanski bijeli bor 'Saphir' Pinus parviflora 'Saphir'

Detaljan opis proizvoda

Japanski bijeli bor 'Saphir' - potječe iz planinskih i obalnih područja Japana, gdje raste na kamenitim padinama izloženima vjetru. Kultivar 'Saphir' odabran je u Nizozemskoj prije 1982. godine, a cijeni se zbog kompaktnog rasta i izrazito plavih iglica. U našim uvjetima razvija se u spororastuće, grmoliko do višedebleno stabalce visine otprilike 2–3 m i širine 1,5–2,5 m, s godišnjim prirastom od oko 10–15 cm. Krošnja je nepravilno uspravna, grane su blago uzdignute i postupno se šire. Iglice su raspoređene po pet, duge oko 4–6 cm, guste, mat čeličnoplave, a na granama djeluju poput nježne plavkaste izmaglice. Češeri se razvijaju nakon oprašivanja neuglednih cvjetnih češera u svibnju i dozrijevaju tijekom druge godine. Obično su sitniji, sivosmeđi i starijim biljkama daju dodatni sloj teksture. 'Saphir' se koristi kao soliter u manjim i srednje velikim vrtovima, na vrištinama, u društvu ukrasnih trava, japanskih javora i rododendrona, ali i u modernim, suzdržano oblikovanim sadnjama, gdje se ističe kontrastom plavih iglica i tamnih površina.

Japanski bijeli bor - Pinus parviflora iznimno je lijep, nježan bor podrijetlom iz Japana. Manjeg je rasta, s kraćim iglicama. U Japanu je poznat pod imenom Goyomatsu i vrlo je omiljen za uzgoj čuvenih bonsaija. To je stablo nježnog izgleda, visoko 10–20 m. Krošnja je široko stožasta, kora dugo ostaje glatka, crnosiva, a kasnije postaje ljuskava. Grane su široko raširene, mladice zelenosmeđe i kratko dlakave. Pupovi su maleni, jajoliki, suženi, smeđežuti. Rano počinje rađati, češeri rastu pojedinačno i u skupinama, vodoravno odstoje, sjedeći su i izduženi, veličine 5–10 × 3–4 cm. Iglice rastu u snopovima po 5, na krajevima grana gusto skupljene u obliku repa, duge 3–8 cm, s bijelim prugama puči, nježne i savijene. Prirodno je rasprostranjen u planinskim predjelima Japana (Honshu i Hokkaido) i u Južnoj Koreji. Ova je vrsta vrlo varijabilna i raste u planinama (1500–2500 m nadmorske visine). Otporna je na mraz i nezahtjevna u pogledu tla, no traži više oborina ili zalijevanje. Raste vrlo sporo i podnosi i djelomičnu sjenu. Ponajviše se koristi u ukrasnim sadnjama kao parkovna drvenasta biljka te, kao što je već spomenuto, za bonsaije.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali krošnja je rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kisela do slabo neutralna sredina. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ravnomjerna vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ od svibnja do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od smrzavanja korijena, a tijekom otopljenja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30 °C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osipanje iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 28.11. 2025