Japanski bijeli bor 'Nellie D.' Pinus parviflora 'Nellie D.'

Detaljan opis proizvoda

Japanski bijeli bor 'Nellie D.' - patuljasti je oblik sitnocvjetnog bora, podrijetlom iz planinskih područja Japana, gdje ta vrsta oblikuje manje stablo nježno slojevite krošnje. Kultivar 'Nellie D.' raste vrlo sporo i kompaktno, nakon deset godina doseže otprilike 0,7 m visine i 0,5 m širine, a u zrelosti obično oko 1–1,2 m uz širinu 0,8–1 m. Krošnja je nepravilno grmolika do blago uspravna i djeluje prirodno oblikovano. Iglice rastu po pet u snopu, duge su 3–5 cm, modrozelene do čeličnoplave, na granama čine guste čuperke i omekšavaju cjelokupnu siluetu. Češeri se pojavljuju tek povremeno, sitni su, sivosmeđi i dekorativni ponajprije izbliza, a cvatovi u svibnju imaju uglavnom botaničko značenje. Patuljasti rast i postojana boja iglica čine ovaj bor idealnim za kamenjare, predvrtove, kompozicije u japanskom stilu i veće posude na terasama. Vrlo se lijepo slaže s niskim javorima, azalejama, vrieskom, niskim rododendronima i nježnim ukrasnim travama, uz koje tvori smiren, strukturiran element tijekom cijele godine.

Japanski bijeli bor - Pinus parviflora iznimno je lijep, nježan bor podrijetlom iz Japana. Nižeg je rasta i kraćih iglica. U Japanu je poznat pod imenom Goyomatsu i vrlo je omiljen za uzgoj čuvenih bonsaija. Krhka izgleda, stablo je visoko 10–20 m. Krošnja je široko stožasta, kora dugo ostaje glatka, crnosiva, a kasnije postaje ljuskava. Grane su široko raširene, mladice zelenosmeđe i kratko dlakave. Pupovi su sitni, jajasti, suženi i smeđežuti. Rano rađa, češeri rastu pojedinačno ili u skupinama, vodoravno odstoje, sjedeći su i izduženi, veličine 5–10 × 3–4 cm. Iglice rastu u snopovima po pet, na vrhovima grana nagomilane u obliku čuperka, duge 3–8 cm, s bijelim prugama puči, nježne i savijene. Prirodno je rasprostranjen u planinskim predjelima Japana (Honshu i Hokkaido) i u Južnoj Koreji. Vrsta je vrlo varijabilna i raste u planinama na 1500–2500 m nadmorske visine. Otporan je na mraz i nezahtjevan u pogledu tla, no traži više oborina ili zalijevanje. Raste vrlo sporo i podnosi djelomičnu sjenu. Ponajprije se koristi u ukrasnim sadnjama kao parkovna drvenasta biljka, a kako je već spomenuto, i za bonsaije.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika potiče mekan prirast i povećava rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se u svibnju i lipnju skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude kako korijenje ne bi promrznulo, a tijekom otopljenja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30 °C, a veći je rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, okvirno 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 28.11. 2025