Japanski bijeli bor 'Dr. Landis Gold' Pinus parviflora 'Dr. Landis Gold'

Detaljan opis proizvoda

Japanski bijeli bor 'Dr. Landis Gold' - selekcija japanskog peteroigličastog bora cijenjena zbog sezonske promjene boje iglica. Vrsta Pinus parviflora potječe iz planinskih područja Japana, gdje raste na sunčanim, kamenitim padinama s propusnim tlom. Kultivar 'Dr. Landis Gold' odlikuje se sporim rastom, a godišnji prirast iznosi približno 8–12 cm. U zrelosti doseže 1,5–2,5 m visine i 1,5–2 m širine. Krošnja je gusta, kompaktna, široko stožasta do zaobljena. Iglice rastu u snopićima po pet, duge su 4–6 cm, tijekom vegetacije plavozelene, a dolaskom hladnijeg vremena poprimaju izražen zlatnožuti do medeni ton. Taj je učinak najizraženiji na punom suncu. U proljeće se pojavljuju sitni muški češeri i neupadljivi ženski cvjetovi iz kojih se razvijaju manji češeri koji dozrijevaju druge godine. Kultivar je potpuno otporan na mraz približno do −29 °C i u našim uvjetima dobro prezimljava bez zaštite.

Japanski bijeli bor - potječe iz planinskih područja Japana, gdje raste na kamenitim padinama i u rijetkim šumama. U kulturi je cijenjen od 19. stoljeća i ubraja se među važne vrste koje se koriste i za oblikovanje bonsaija. U uvjetima srednje Europe u zrelosti obično doseže 4–8 m visine i 3–5 m širine, a rast je uglavnom spor. Krošnja je u mladosti stožasta, kasnije široko jajasta do nepravilna, s vodoravno odmaknutim granama. Iglice rastu u snopićima po pet, duge su 4–7 cm, nježne, lagano uvijene, plavozelene do srebrnasto prekrivene maškom. U proljeće se pojavljuju neupadljivi muški češeri i purpurno obojeni ženski cvjetovi iz kojih se razvijaju 5–8 cm dugi češeri koji dozrijevaju druge godine. Vrsta je potpuno otporna na mraz približno do −29 °C, a odrasle primjerke ne oštećuju uobičajene zime u kontinentalnoj Hrvatskoj. Primjenjuje se kao soliter te u kombinaciji s rododendronima, japanskim javorima ili niskim trajnicama, uz koje dolazi do izražaja nježna tekstura iglica.

Uzgoj:  Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a za zgušnjavanje se ponekad skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, a potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od smrzavanja korijena, dok se tijekom otapljanja prati vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz uglavnom je visoka, oko −30 °C, a veći je rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Jana | Revizija: 22.2. 2026