Indijanska banana 'Mango' Asimina triloba 'Mango'

Detaljan opis proizvoda

Indijanska banana 'Mango' - voćka podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike, gdje raste na rubovima poplavnih šuma i u riječnim dolinama s dubljim, humusnim tlom. Sorta 'Mango' u europskim se katalozima pojavljuje i pod nazivom 'Mitchell Mango', a cijenjena je zbog krupnijih plodova i izraženije tropske arome. U vrtu oblikuje manje stablo isprva sporijeg rasta, obično visoko 3–5 m i široko približno 3–4 m. Listovi su upadljivo veliki, cjelovita ruba, ljeti svježe zeleni, a u jesen poprimaju žutu boju. Cvjetovi se otvaraju u proljeće, najčešće od travnja do svibnja, tamne su vinskocrvene boje i blago začinskog mirisa, a oprašuju ih ponajviše muhe i kornjaši. Plodovi dozrijevaju postupno, u pravilu u listopadu, zelenkastožuti su do žućkasti, često vrlo krupni, u dobrim uvjetima mase oko 250–300 g. Meso ploda je kremasto, mekano i jede se žličicom, a okus se opisuje kao spoj banane, manga i vanilije. U kuhinji se koristi uglavnom svježe meso ploda za kreme, sladolede, sorbete, jogurt ili tijesto, jer i nakon termičke obrade zadržava dio arome. Jede se samo meso ploda, sjemenke i kožica obično se ne konzumiraju. Plodovi sadrže prirodne šećere i vlakna, uz niz vitamina i minerala, pa se dobro uklapaju u raznoliku prehranu. Rodnost počinje 3. - 4. godine. 

Uzgoj: Zahtijeva toplu mikroklimu, puno sunce i zavjetrinu, gdje ne trpi zbog hladnog vjetra i kasnih mrazeva. Mlade biljke u našim uvjetima prve 2–3 godine bolje podnose laganu polusjenu, jer proljetno sunce i vjetar mogu isušivati listove i korijenovu grudu. Prikladan je zaštićen položaj uz zid ili u zavjetrini grmlja, uz malč za ujednačenu vlažnost i temperaturu tla. Tlo treba biti dublje, humusno i hranjivo, ravnomjerno vlažno, ali dobro propusno, a u teškim glinastim tlima korisna je drenaža. Preporučeni pH je blago kiseo do neutralan, približno 5,5–7,0. Sadnja se najčešće provodi u proljeće (ožujak–svibanj) ili početkom jeseni (rujan–listopad). Zalijevanje je ključno nakon sadnje i u razdobljima suše, vrsta je prilično osjetljiva na manjak vlage, no prevlaživanje povećava opasnost od truleži korijena. U prvim sezonama pokazala se korisnom redovita provjera vlage, jer nježnije korijenje mladih biljaka brže reagira na sušu nego kod razvijenih stabala. Gnojidba je umjerena, u proljeće kompost ili uravnoteženo gnojivo za voćke. Rez se ograničava na odgojno oblikovanje i prorjeđivanje krošnje. Malč od lišća ili sječke održava vlagu i zimi štiti korijenje, kod mladih nasada preporučuje se deblji sloj i zaštita debla od divljači. Cvatnja obično nastupa krajem travnja i u svibnju, berba ovisno o sorti i položaju u rujnu–listopadu, a plodovi se beru kad omekšaju. Otpornost razvijenih biljaka na mraz navodi se do otprilike −25 °C, a mladim nasadima prve 1–2 zime godi deblji sloj malča i položaj bez zimskog prevlaživanja. Za pouzdano oprašivanje preporučuje se sadnja dviju različitih sorti, uz razmak sadnje između stabala od približno 3–4 m. Uzgoj u posudi moguć je samo u dubokom kontejneru, s propusnim supstratom i zalijevanjem bez zadržavanja vode, a zimi pomažu izolacija posude i zavjetrina kako korijenova gruda ne bi promrzavala. Bolesti i štetnici uglavnom su rijetki, povremeno se pojavljuju lisne uši, oštećenja listova od vjetra ili od divljači te slab zametak plodova u hladnom proljeću. Pri slaboj aktivnosti oprašivača urod se može povećati ručnim prenošenjem peluda između dviju sorti mekanim kistom.

Autor: Kristýna | Revizija: 11.02.2026