Gipki bor 'Lisa WB SDL #3' Pinus flexilis 'Lisa WB SDL #3'

Detaljan opis proizvoda

Gipki bor 'Lisa WB SDL #3' - kultivar gipkog bora podrijetlom iz planinskih područja zapadnog dijela Sjeverne Amerike, gdje osnovna vrsta raste na suhim, kamenitim padinama. Selekcijom iz vještičine metle dobiven je kompaktan, spororastući oblik pogodan za manje vrtove i moderne nasade. U našim uvjetima tvori gust grm do niskog stabla plosnato kuglastog do široko stožastog habitusa, koji se s godinama tek polagano rahli. Desetogodišnje biljke obično dosežu oko 0,5–0,7 m, a u zrelosti se računa s približno 1–1,5 m visine i sličnom širinom, što omogućuje sadnju i na ograničenom prostoru predvrtova ili u kompozicijama kamenjara. Iglice su raspoređene po pet u snopićima, fine, duge oko 5–8 cm, modrozelene s blagim srebrnastim odsjajem na donjoj strani, koji krošnji daje mekan, gotovo „zamagljen“ izgled tipičan za gipki bor. Grane su savitljive, srednje debele, dobro podnose snijeg i oblikuju čvrst kostur krošnje. Stablo je zimzeleno, a zimi se dodatno ističe sivosmeđa kora na starijim granama i deblu, koja postupno puca i unosi dodatnu teksturu. Kultivar se koristi kao soliter u šljunčanim nasadima i nasadima vrijeska, u prednjem planu viših četinjača te na suhim padinama, gdje nadopunjuje vrijesak, patuljaste borovice (kleke) ili nježne busenaste trave.

Gipki bor - Pinus flexilis zimzelena je vrsta podrijetlom iz sjevernoameričkog Stjenjaka, gdje prirodno raste u subalpskim šumama, često na samoj gornjoj granici šume. Ova robusna drvenasta biljka odlikuje se visokom otpornošću na promjenjive uvjete srednjoeuropske klime. Odraslo stablo može doseći visinu od 20 do 30 m, a ima stožastu do nepravilnu krošnju s vodoravno odmaknutim granama i fino dlakavim mladicama, koje s godinama postaju glatke. Kora je siva, a s vremenom prelazi u crvenkastosmeđu s dubokim brazdama. Iglice su raspoređene u snopićima po pet, duge su 3 do 7 cm i cjelovitih rubova. Ističu se tamnozelenom bojom s upadljivim srebrnoplavim odsjajem, što stablu daje elegantan izgled. Mlada krošnja je usko stožasta, a s godinama postaje jajasta. Najbolje uspijeva na vlažnim stjenovitim padinama planinskih područja na nadmorskoj visini od 1 000 do 3 500 m, gdje raste vrlo sporo, osobito primjerci iz visokoplaninskih staništa. Za optimalan rast potrebno mu je lagano, propusno ilovasto-pjeskovito tlo blago kiselog pH te stalna, ali umjerena vlažnost. Najbolje mu odgovaraju dobro osunčani položaji, gdje nije sklon oštećenjima od vjetra. Zahvaljujući skromnim zahtjevima prema staništu i otpornosti na europske klimatske uvjete, gipki bor vrijedan je dodatak zbirkama visokoplaninskih biljaka i može se uspješno uzgajati i u našim vrtnim i parkovnim nasadima.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice biljke imaju na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Pogoduje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlažnost tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlažnost i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, pri čemu su potrebni drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz je visoka, oko -30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti crveni pauci i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje odabire se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika te oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Nikol | Revizija: 29.11.2025