Dvorežnjasti ginko 'Lilo' Ginkgo biloba 'Lilo'

Detaljan opis proizvoda

Dvorežnjasti ginko 'Lilo' - kompaktan kultivar jednog od najstarijih još živućih rodova drvenastih biljaka. Vrsta potječe iz Kine i jedini je današnji predstavnik porodice Ginkgoaceae. Podrijetlo i uzgajivač kultivara 'Lilo' nisu pouzdano potvrđeni u dostupnim stručnim registrima, stoga se valja osloniti na njegova uočena svojstva. Izgledom podsjeća na poznati patuljasti kultivar 'Mariken', oblikuje gušću, sporo rastuću krošnju i prikladan je osobito ondje gdje bi izvorna vrsta s vremenom zauzela previše prostora. Okvirno se može računati s krošnjom visine približno 1–1,5 m i širine 1–1,5 m, pri čemu na ukupnu visinu cijepljenih biljaka utječu i visina mjesta cijepljenja te način uzgoja. Tipično su obilježje kožasti lepezasti listovi, često s plitkim urezom u sredini. U proljeće listaju svijetlozeleno, tijekom ljeta svježe su zelene do svijetlozelene boje, a u jesen prelaze u upadljive zlatnožute tonove. Listovi u pravilu otpadaju u relativno kratkom razdoblju. Cvatovi ginka neupadljivi su i pojavljuju se obično u travnju i svibnju. 'Lilo' dolazi do izražaja kao soliter u predvrtu, manjem vrtu, uz terasu ili u većoj posudi. Lijepo se kombinira s niskim četinjačama, javorima, ukrasnim travama i trajnicama pokrivačicama tla.

Dvorežnjasti ginko - Ginkgo biloba danas je vrlo popularno stablo čiji korijeni sežu duboko u prošlost i ubraja se među najstarija postojeća stabla. Potječe iz središnje i istočne Kine, iako je danas rasprostranjen po cijelom svijetu. Doseže visinu do 25 m, a raste razmjerno sporo. U početku je uskog, piramidalnog oblika, a kasnije se krošnja širi. Dvorežnjasti ginko ima karakteristične listove podijeljene na dva režnja. Većinu godine listovi su blistavo zelene, graškaste boje, a u jesen poprimaju jarko žutu boju koja stablu daje prekrasan jesenski izgled. Listovi su poznati i po simboličnom značenju i ljekovitim svojstvima. Ginkgo biloba dvodomno je stablo, što znači da postoje muška i ženska stabla. Muška stabla oblikuju izduženo stožast habitus, dok su ženska stabla niža i raširena. Plod je manja koštunica. Stablo nije poznato samo po povijesnom značenju, nego se smatra i simbolom dugovječnosti, otpornosti i snage. U vrtovima se uzgaja zbog ukrasne vrijednosti i privlačnih listova vrlo zanimljiva oblika. Otpornost i simbolično značenje čine ga omiljenim elementom vrtne arhitekture i botanike diljem svijeta.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na punom suncu, raste i u polusjeni, ali je jesenska boja tada obično manje izražena. Odgovara mu propusno, ilovasto-pjeskovito do ilovasto tlo, od blago kiselog do lužnatog, približno pH 5,5–8,0, a dugotrajno prevlaživanje mu ne odgovara. Nakon sadnje važno je redovito zalijevanje tijekom prve i druge sezone, a nakon ukorjenjivanja ginko obično podnosi i dulja sušna razdoblja. Gnojidba je umjerena, u proljeće se primjenjuje kompost ili sporotopivo gnojivo za ukrasne drvenaste biljke, a prekomjerna gnojidba dušikom potiče bujne izboje na štetu njihova dozrijevanja. Rez se uglavnom ograničava na odgojni rez u mladosti i uklanjanje suhih ili ukrštenih grana jer se krošnja oblikuje prirodno. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, a najprikladniji su proljeće i rana jesen, kod mladih stabala uobičajeno se koristi potporni kolac. Uzgoj u posudi moguć je ponajprije u mladosti, uz naglasak na drenažu i zimsku izolaciju posude. Otpornost na mraz u praksi se navodi približno do -30 do -35 °C, a starija stabla podnose i niže temperature. Razmak sadnje bira se prema namjeni, u vrtu obično najmanje 5–8 m od drugih stabala i građevina, u drvoredu približno 6–8 m.

 Autor: Jana | Revizija: 04.09.2026