Dlakavi jaglac - Primula pubescens Primula × pubescens

Detaljan opis proizvoda

Dlakavi jaglac - botanički Primula × pubescens, pripada skupini takozvanih vrtnih aurikula. Riječ je o križancu alpskih vrsta Primula auricula i Primula hirsuta, koji nastaje prirodno i u vrtovima u planinskim područjima Alpa, a u botaničkoj je literaturi opisan već 1806. godine. Biljka tvori prizemnu rozetu kožastih, obrnuto jajastih do lopatičastih listova, često s nježnom voštanom prevlakom. U proljeće, najčešće u travnju i svibnju, izrastaju kratke čvrste stapke sa štitcima od 5–15 cvjetova. Boje su promjenjive, od žute preko crvenih i ljubičastih nijansi do kombinacija s kontrastnim svijetlim okom, a dio biljaka ima i blag miris. Odrasli busen obično doseže 15–20 cm visine i širine. Cvjetovi su rani izvor nektara i peluda za proljetne oprašivače. U vrtnim kompozicijama djeluje uvjerljivo među kamenjem, u koritima i na rubovima gredica, gdje se dobro slaže s kamenikama, čuvarkućama, niskim žednjacima ili heuherama koje bolje podnose sjenu u polusjeni.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na sunčanom položaju s jutarnjim ili kasnim suncem, odnosno u polusjeni, osobito u toplijim dijelovima kontinentalne Hrvatske. Biljci pogoduju zavjetrina i dobro strujanje zraka, kako bi se listovi nakon kiše brzo osušili. Najbolje se pokazuje humusno, ali izrazito propusno tlo sa šljunkom ili krupnim pijeskom i pH vrijednošću od približno 6,5–7,8, često s udjelom vapnenca. Zalijevanje treba biti redovito tijekom ukorjenjivanja i u sušnim razdobljima, no voda ne smije stajati uz korijenov vrat. Biljke se sade od ožujka do listopada, a pri ljetnoj sadnji važna je stalna vlažnost bez prevlaživanja. Razmak sadnje iznosi 20–25 cm, što odgovara približno 12–15 biljaka po m². Prihrana je umjerena, uglavnom u proljeće, kako bi rozete ostale kompaktne. Nakon cvatnje uklanjaju se ocvale stapke i stari listovi. U posudama se koristi mineralniji supstrat s drenažnim slojem, a nakon cvatnje svake 3–4 godine povremeno se provodi presađivanje ili dijeljenje busena. Najčešći je problem zimsko prevlaživanje i trulež korijenova vrata, pa pomažu povišen položaj, šljunčani malč i kod posuda zimski smještaj ispod streha. Razvijene biljke otporne su na mraz do oko -34 °C, a mlade nasade može štititi lagana zimska zaštita od izmjene mraza i odmrzavanja. Od štetnika se mogu pojaviti puževi golaći, lisne uši ili rilaši (Otiorhynchus), a pri dugotrajnoj vlazi i pepelnica. Ljeti pri višim temperaturama biljci odgovaraju polusjena i ravnomjerna, umjerena vlaga. Kod posuda je prednost mogućnost premještanja pod krov zimi, kada višak kiše najviše šteti.

Autor: Nikol | Revizija: 7.1. 2026