Davidova budleja 'Dartmoor' Buddleja davidii 'Dartmoor'

Detaljan opis proizvoda

Davidova budleja 'Dartmoor' - ovaj kultivar donosi nešto sasvim neobično, razgranate cvatove. Nudi složene metlice od više manjih dijelova, što stvara bogatiji i upečatljiviji izgled. Sitni cjevasti cvjetovi, obojeni lila ružičasto s lavandinim tonovima i nježno narančastim ždrijelom, djeluju egzotično i neobično. Grm cvjeta od kraja lipnja sve do rujna, kada vrt ispuni svojim intenzivnim mirisom. Listovi su listopadni, nasuprotni, kopljasti i nježno dlakavi. Lice im je tamnozeleno, dok naličje ima srebrnast odsjaj. Grm isprva raste uspravno, no pod težinom bogatih cvatova grane se počinju elegantno povijati i stvaraju gotovo viseći učinak. Za održavanje bogate cvatnje i zdravog izgleda preporučuje se svake godine u proljeće provesti pomlađivanje. Zahvaljujući takvoj njezi biljka brzo potjera i dugo zadržava gust habitus i obilje cvjetova. Osim redovite rezidbe, koristi joj i odstranjivanje ocvalih cvjetova, čime se produljuje vrijeme cvatnje. Bez rezidbe naraste do 5 metara, a ističe se impozantnim cvatovima dugima 20–30 cm. Riječ je o dugo provjerenom vrtnom kultivaru podrijetlom iz jugozapadne Engleske, odakle se proširio u rasadnike diljem Europe i Sjeverne Amerike.

Davidova budleja vitak je, uzdignut grm rijetko i nepravilno raspoređenih grana koji doseže visinu od 50 do 500 cm. Mladice, duge do dva metra, bjelkasto su pustenaste, oble ili blago uglate. Listovi su tamnozeleni, kopljasta oblika, s nježno sivo pustenastim naličjem. Cvatovi su uspravne vršne metlice duge 4–30 cm, a cvjetovi u raznim nijansama ružičaste i vinske boje mirisni su i privlače mnoštvo leptira. Upravo joj je to svojstvo donijelo jedno od narodnih imena, leptirov grm. Podrijetlom je iz Kine i jedna je od najotpornijih i najpopularnijih vrsta budleje. Otkrivena je oko 1887. godine i postupno se proširila gotovo po cijeloj Europi. Raste od Sredozemlja na jugu do sjeverne Norveške te od zapadne Španjolske do Bugarske na istoku. Zabilježena je i na jugu Afrike, u Zambiji, Zimbabveu i Južnoafričkoj Republici. U Sjevernoj Americi raste na istočnoj i zapadnoj obali Kanade i Sjedinjenih Država, gotovo u cijeloj Srednjoj Americi i na sjeveru Južne Amerike. Raste i u gotovo svim saveznim državama Australije, na Novom Zelandu i na Havajima, gdje se udomaćila u prirodi. Biljka podnosi širok raspon uvjeta i uspijeva u pojasu od umjerenog do suptropskog. Najbolje uvjete za rast pruža joj sunčan i topao položaj s dovoljno vlažnim, propusnim tlom bogatim kalcijem, primjerice odlagališta građevinskog otpada. Osim toga, ne smeta joj ni onečišćen zrak. Danas je Davidova budleja među najomiljenijim vrtnim biljkama i često se sadi zbog nezahtjevnog uzgoja. Uzgojeno je više od devedeset kultivara različita oblika i boje cvjetova ili listova.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na toplom, sunčanom i prozračnom položaju s dobrom drenažom. Odabire se propusno, pjeskovito-ilovasto do ilovasto tlo s pH otprilike 6,0–7,5, a dugotrajno prevlaživanje smanjuje vitalnost i otpornost na zimu. Sadnja se provodi od ožujka do listopada. Mladim biljkama u prvoj zimi koristi malčiranje korijenova vrata i lagana zaštita od smrzavanja tla. U kontinentalnoj Hrvatskoj navodi se otpornost na mraz oko −20 °C, a u povoljnoj mikroklimi kratkotrajno i do −23 °C. Rani proljetni mrazevi mogu oštetiti izboje koji tjeraju, no nakon reza biljka obično dobro obnovi rast. Svakog proljeća preporučuje se nizak rez na 20–40 cm, čime se potiče snažan prirast i dulje metlice u toj sezoni, a tijekom ljeta koristi redovito uklanjanje ocvalih cvatova. Zalijevanje je nakon sadnje redovito, a nakon ukorjenjivanja biljka podnosi i sušnija razdoblja - u vrućim ljetima pomaže lagani mineralni malč. Gnojidba je umjerena, jednom u proljeće sporotopivim gnojivom za cvatuće grmove. U posudi uzgoj uspijeva u volumenu od 40 l i više, uz prezimljavanje u zavjetrini uz kuću. Od bolesti i štetnika mjestimično se javljaju lisne uši i grinje paučinari tijekom suše, a od gljivičnih bolesti pjegavosti i sušenje grančica - prevencija je prozračan položaj, tlo koje nije prevlažno i redoviti proljetni rez.

 Autor: Nikol | Revizija: 21.11.2025