Crni bor 'Rockley WB' Pinus nigra 'Rockley WB'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'Rockley WB' - ubraja se među patuljaste kultivare koji potječu od vještičje metle na starijim stablima crnog bora na Sredozemlju i u južnoj Europi. Osnovna vrsta u prirodi raste na suhim, kamenitim padinama, gdje podnosi vjetar, jako sunčevo zračenje i siromašnija tla, a ta se svojstva prenose i na kultivar. 'Rockley WB' u mladosti oblikuje vrlo gustu, kompaktnu kuglu, a kasnije blago spljošten kuglast do niskog, široko stožastog grma. U dobi od deset godina doseže otprilike 0,8 m visine i širine, a u zrelosti u srednjoeuropskim uvjetima obično 1,0–1,2 m visine i sličnu širinu. Iglice su duge 8–12 cm, krute, sivozelene do zelenosive, skupljene po dvije u snopiće i na vrhovima blago valovite, pa krošnja djeluje živo i zimi. Biljka je bez trnova i općenito se ne smatra otrovnom, ali se ne konzumira, dok joj sjeme rado koriste ptice. Cijepljena na deblo oblikuje malo „stablo“ prikladno za posude ili kao naglasak u predvrtu, a u obliku grma ističe se u kamenjaru, šljunčanoj gredici, na sunčanoj padini ili u kombinaciji s drugim patuljastim četinjačama i travama. U kompoziciji lijepo nadopunjuje finiju strukturu vrištine i nasada sa sivolisnim trajnicama, kojima donosi cjelogodišnju postojanost boje i oblika.

Crni bor (Pinus nigra) je krupno četinjasto stablo koje raste u južnoj Europi i na Sredozemlju, u nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz širokog rasprostranjenja ove impozantne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izlažemo u vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim obroncima, a osim potrebe za svjetlom nema izraženih zahtjeva. U kontinentalnoj Hrvatskoj dobro podnosi promjenjivu klimu, a u toplim nizinama mjestimice potiskuje obični bor. Uspijeva posvuda, čak i na izrazito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i napreduje kako u ravnicama, tako i u planinskim krajevima. Često se sadi i kao zaštita drugih biljaka od vjetra. Izvorna vrsta ovog bora krupno je stablo koje doseže velike dimenzije.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice biljka razvija na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali krošnja postaje rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje odgovara propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinastim tlima važna je drenaža, jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu je srednja do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika potiče mekan prirast i povećava rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a za zgušnjavanje se ponekad u svibnju do lipnja skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi je čest, pri čemu su potrebni drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom otopljenja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, okvirno 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 27.11. 2025