Crni bor 'Pinc' Pinus nigra 'Pinc'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'Pinc' - potječe iz južne i srednje Europe, sredozemnog područja i nižih planinskih predjela, gdje raste na suhim padinama, stijenama i kamenitim tlima. Iz te prirodne otpornosti na vjetar, sušu i sunce proizlazi i uzgoj u našim uvjetima. Kultivar 'Pinc' pripada patuljastim oblicima koji tvore niske, guste grmove široko kuglastog habitusa. Raste vrlo sporo i nakon desetak godina doseže oko 50 × 50 cm, a u zrelosti oko 1–1,2 m visine i širine, pa je prikladan i za uske predvrtove i manje kompozicije. Iglice su srednje do tamnozelene, krute, u snopićima po dvije i na granama se zadržavaju nekoliko godina, što krošnji osigurava postojan, pun izgled. Češeri su mali i neupadljivi, a glavni ukras čine oblik i tekstura iglica. Kultivar se ističe u modernim minimalističkim nasadima u kombinaciji s travama i trajnicama otpornim na sušu, u kamenjaru te kao naglasak u posudi uz ulaz ili terasu. Zbog dobre tolerancije onečišćenog zraka i vjetra prikladan je i za gradske vrtove i vrtove u stambenim naseljima.

Crni bor (Pinus nigra) je stasito crnogorično stablo koje raste u južnoj Europi i Sredozemlju, nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz široke rasprostranjenosti te impozantne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izlažemo u vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim obroncima, a osim potrebe za svjetlom nema izraženih zahtjeva. Na mnogim područjima izvan prirodnog areala vrsta je unesena, no zbog klimatskih promjena ponegdje u toplim nizinama potiskuje autohtoni obični bor. Uspijeva posvuda, čak i na osobito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i raste kako u ravnicama, tako i u planinskim područjima. Često se sadi i kao zaštita drugih biljaka od vjetra. Izvorna vrsta ovog bora stasito je stablo koje doseže veće dimenzije.

Uzgoj: Najljepšu boju i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali krošnja je obično rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenog, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, no kod patuljastih kultivara isplati se ujednačena vlaga tijekom dugotrajnih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a za zgušnjavanje se ponekad u svibnju do lipnja skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, a potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, dok se tijekom otopljenja prati vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko −30 °C, a veći rizik predstavljaju zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje (crveni pauci) i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika te oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 27.11. 2025