Crni bor 'Obelisk' Pinus nigra 'Obelisk'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'Obelisk' - stupasti kultivar crnog bora iz skupine Pinus nigra (sin. austriaca), vrste prilagođene suncu, suši i vjetru na kamenitim staništima južne Europe i Balkana. Kultivar oblikuje usku, pravilnu krošnju s uzlaznim granama, koja zadržava stupasti oblik i bez čestih zahvata. U zrelosti doseže visinu od otprilike 2–3 m, a širina krošnje obično iznosi oko 0,6–0,8 m. Iglice rastu po dvije, krute su, tamnozelene i duge oko 12–16 cm, a kad se protrljaju, oslobađaju smolast miris. U proljeće se pojavljuju muški češeri s peludi, najčešće u svibnju i lipnju, a na starijim biljkama mogu dozrijevati smeđi češeri dugi nekoliko centimetara. Zahvaljujući vitkom habitusu 'Obelisk' dolazi do izražaja ondje gdje nema mjesta za široke četinjače, primjerice uz ulaz u kuću, u uskom pojasu uz ogradu, u predvrtu ili između prozora. U kompozicijama se lijepo slaže s ukrasnim travama, lavandom, perovskijom, niskim borovicama i cvatućim grmovima, a u sadnji u nizu stvara ritam i djelomično zasjenjenje bez teške mase zimzelenog zida.

Crni bor je stasito četinjasto stablo koje raste u južnoj Europi i Sredozemlju, u nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz široke rasprostranjenosti ove impozantne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izlažemo u vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim obroncima, a osim potrebe za svjetlom nema izraženih zahtjeva. U našim uvjetima uspijeva vrlo dobro, a zbog klime koja se mijenja mjestimice u toplim nizinama potiskuje obični bor. Raste posvuda, čak i na osobito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i uspijeva i u ravnicama i u planinskim područjima. Često se sadi i kako bi štitio druge biljke od vjetra. Može narasti do visine od oko 20–55 m. Njegova su obilježja tamnozelene, duge iglice skupljene u snopiće po dvije. Plodovi su češeri koji obično narastu do 5–10 cm i smeđe su do crne boje.

Uzgoj: Najljepšu boju i najgušće iglice ima na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, ali je krošnja rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje odgovara propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinama važna je drenaža, a patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi otprilike 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, a u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi isušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, no kod patuljastih kultivara ipak se isplati ravnomjerna vlaga tijekom dugih vrućina. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se u svibnju i lipnju skraćuju proljetne „svijeće“. Malč od kore stabilizira vlagu i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, a potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, dok se tijekom otopljenja prati vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko −30 °C, a veći su rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje bira se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika, a kod širih patuljastih kultivara oko 1,5–2,5 m.

Autor: Kristýna | Revizija: 30.12.2025