Crni bor 'Marie Bregeon' Pinus nigra 'Marie Bregeon'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'Marie Bregeon'  - patuljasti kultivar koji je u Švicarskoj uzgojio Henri Bregeon kao kontrolirani križanac crnog bora i japanskog crvenog bora (Pinus densiflora). Ubraja se među spororastuće četinjače, godišnji prirast iznosi približno 5–9 cm, nakon deset godina doseže oko 0,5 m visine i 0,6–0,7 m širine, a u zrelosti obično 0,8–1 m visine i oko 1 m širine. Krošnja je prirodno kuglasta do plosnato polukuglasta, vrlo gusta i kompaktna, bez potrebe za oblikovanjem rezom, a grane su kratke i bogato razgranate pa tvore zbijeni zeleni jastuk. Iglice duge otprilike 8–10 cm mekše su nego kod običnog crnog bora, graškasto do jarko zelene, često lagano spiralno uvijene, što krošnji daje nježno modeliran izgled, a na izbojima ostaju 3–4 godine pa se biljka ne prosušuje prema unutrašnjosti ni zimi. Cvjetovi i sitni češeri neupadljivi su i manje važni za ukrasnu vrijednost ove drvenaste biljke. Crni bor nema trnova i obično se ne smatra otrovnim. Kultivar 'Marie Bregeon' primjenjuje se kao niski soliter na manjim travnatim površinama, u vrištinama i kamenjarima, u vrtovima japanskog stila i suvremenim gradskim vrtovima, a zahvaljujući kompaktnom rastu i toleranciji na onečišćeni zrak i u posudama na terasama i uz ulaze u kuću, gdje tijekom cijele godine stvara postojan zeleni naglasak.

Crni bor (Pinus nigra) je stasito četinjače stablo koje raste u južnoj Europi i Sredozemlju, u nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz širokog rasprostranjenja ove impozantne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izložena u našim vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim padinama, no osim sklonosti svjetlu nema izraženih zahtjeva. U našim uvjetima, s obzirom na klimatske promjene, osobito u toplim nizinama mjestimice potiskuje obični bor. Uspijeva posvuda, čak i na izrazito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i napreduje kako u nizinama, tako i u planinskim područjima. Često se sadi i kako bi štitio druge biljke od vjetra. Izvorna vrsta ovog bora stasito je stablo koje doseže veće dimenzije.

Uzgoj: Najbolju obojenost i gustoću iglica postiže na punom suncu, u laganoj polusjeni dio kultivara i dalje pouzdano raste, no krošnja je obično rjeđa. Zavjetrina je korisna osobito zimi, kada kombinacija vjetra i sunca potiče isušivanje iglica, a u toplim nizinama pomaže mikroklima s hladnijom podlogom i malčem. Najbolje se pokazuje propusno, pjeskovito-ilovasto do kamenito tlo, u teškim glinastim tlima važna je drenaža jer patuljasti oblici osjetljivo reagiraju na prevlaživanje. Preporučeni pH iznosi približno 4,5–6,5, a u mnogim vrtnim tlima odgovara i blago kiselo do slabo neutralno okruženje. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga, u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje kako se korijenova gruda ne bi prosušila, osobito tijekom prvog ljeta. Nakon ukorjenjivanja otpornost na sušu srednja je do visoka, no kod patuljastih kultivara tijekom dugotrajnih vrućina isplati se ujednačena vlažnost. Gnojidba treba biti umjerena, u proljeće manjom dozom sporotopivog gnojiva za četinjače, jer višak dušika povećava mekani prirast i rizik od bolesti. Rez obično nije potreban, a radi zgušnjavanja ponekad se skraćuju proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore stabilizira vlažnost i temperaturu tla. Uzgoj u posudi čest je, potrebni su drenažni sloj, propusni supstrat i zimska zaštita posude od promrzavanja korijena, a tijekom odmrzavanja prati se vlažnost. Otpornost patuljastih borova na mraz obično je visoka, oko -30°C, a veći je rizik zimsko isušivanje i prevlaživanje. Od štetnika se tijekom suše mogu pojaviti grinje i lisne uši, a od bolesti osip iglica i trulež korijena u teškom tlu. Razmak sadnje odabire se prema konačnoj širini, orijentacijski 0,8–1,5 m kod jastučastih oblika i oko 1,5–2,5 m kod širih patuljastih kultivara.

Autor: Kristýna | Revizija: 27.11. 2025