Crni bor 'De Gaulle' Pinus nigra 'De Gaulle'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'De Gaulle' - patuljasti do kompaktno rastući kultivar crnog bora gustog, pravilnog i široko stožastog do zaobljenog habitusa. U usporedbi s izvornom vrstom ima znatno kraće priraste i oblikuje gusto razgranatu krošnju s upečatljivim tamnozelenim iglicama. Raste sporo, u pravilu s godišnjim prirastom od oko 5–10 cm. Nakon približno deset godina doseže oko 0,8–1,2 m visine i 0,8–1 m širine. U zrelosti može narasti približno 1,5–2,5 m u visinu i 1,5–2 m u širinu. Mlade biljke obično su široko stožaste do gotovo kuglaste, a s godinama se krošnja blago izdužuje i poprima nepravilniji obris. Iglice rastu po dvije u snopiću, duge su približno 6–10 cm, čvrste, krute te ravne do blago zakrivljene. Zasićeno su do tamnozelene boje i zbog kratkih izboja vrlo gusto zbijene. Boju zadržavaju i tijekom zimskih mjeseci. Na starijim biljkama mogu se razviti češeri dugi približno 5–8 cm. Jajasti su do stožasto jajasti, u mladosti zeleni, a dozrijevanjem prelaze u žutosmeđu do svijetlosmeđu boju. Dozrijevaju tijekom druge godine nakon oprašivanja. Vrlo je otporan na mraz, približno do −28 do −30 °C. 

Crni bor (Pinus nigra) stasito je četinjačko stablo koje raste u južnoj Europi i Sredozemlju, u nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz široke rasprostranjenosti ove impozantne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izlažemo u vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim padinama, a osim potrebe za svjetlom nema izraženih zahtjeva. U Hrvatskoj je autohtona vrsta, a zbog promjene klime u toplim nizinama mjestimice potiskuje obični bor. Uspijeva posvuda, čak i na osobito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i napreduje kako u ravnicama, tako i u planinskim područjima. Često se sadi i kao zaštita drugih biljaka od vjetra. Izvorna vrsta ovog bora stasito je stablo koje doseže veće dimenzije.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na punom suncu, dok je u polusjeni krošnja obično rjeđa i povećava se sklonost gljivičnim bolestima. Na otvorenim položajima mladim stablima pogoduje zavjetrina od zimskog vjetra, a poželjna je i mikroklima bez dugotrajno stajaćeg vlažnog zraka. Najprikladnije je propusno pjeskovito-ilovasto do šljunkovito tlo, a u teškim glinastim tlima pomažu drenaža i povišena gredica. Preporučeni pH kreće se približno od 4,5 do 6,5. Stabla u kontejneru sade se od ožujka do studenog izvan razdoblja smrznutog tla, a u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje do potpunog ukorjenjivanja, obično prve 2 sezone. Nakon primanja uglavnom dobro podnose sušu, no dugotrajno prevlažno tlo povećava rizik od truleži korijena. Gnojidba je umjerena, a obično je dovoljan proljetni kompost ili sporotopivo gnojivo za četinjače. Rez se ograničava na uklanjanje suhih grana, a kod nekih se vrsta radi zgušnjavanja mogu skraćivati proljetne „svijeće“ u svibnju i lipnju. Malč od kore ili sječke stabilizira vlagu i smanjuje pregrijavanje korijena. Otpornost na mraz uobičajeno seže otprilike do −30 °C, pa u vrtu u pravilu nije potrebna zimska zaštita, dok se kod biljaka u posudama preporučuje zaštititi korijenovu grudu od smrzavanja malčem ili omotom. Otpornost na sušu srednja je do visoka, a veće potrebe za vlagom imaju mlade sadnje. Razmak sadnje bira se velikodušno, orijentacijski 4–8 m ovisno o vrsti i ciljanoj krošnji, kako bi se osigurala cirkulacija zraka.

Autor: Kamila | Revizija: 28. 9. 2026