Crni bor 'Brepo' Pinus nigra 'Brepo'

Detaljan opis proizvoda

Crni bor 'Brepo' - patuljasti zimzeleni kultivar crnog bora. Ističe se prije svega vrlo gustom, pravilno kuglastom do plosnato kuglastom krošnjom, sporim rastom i dugim, zasićeno zelenim iglicama. Raste sporo, vrlo gusto i prirodno pravilno. Bez debalca oblikuje nizak kuglast do široko kuglast grm. U dobi od približno 10 godina krošnja obično ima promjer oko 50–70 cm, a u starijoj dobi u pravilu doseže visinu od približno 0,8–1,2 m i širinu od 1–1,5 m. Godišnji prirasti uglavnom iznose samo oko 5–10 cm. Grane su kratke, čvrste i vrlo gusto razgranate. Izbojci rastu ravnomjerno na sve strane, zahvaljujući čemu krošnja prirodno zadržava kompaktan zaobljen oblik. Iglice rastu u snopićima po dvije, čvrste su, krute, blago zakrivljene i duge približno 6–10 cm. Zasićeno su do tamnozelene boje koju zadržavaju tijekom cijele godine. U odnosu na male dimenzije krošnje razmjerno su duge, pa biljka ostavlja izrazito gust i pun dojam. Na starijim biljkama mogu se razviti češeri. Jajasti su do stožasto jajasti, dugi približno 4–7 cm, u mladosti zeleni, a nakon dozrijevanja žutosmeđi do smeđi. Vrlo je otporan na mraz, približno do −28 do −30 °C. Zadržava i ukupnu otpornost te robustan karakter tipičan za crni bor.

Crni bor (Pinus nigra) je stasita četinjača koja raste u južnoj Europi i Sredozemlju, u nižim predjelima Alpa, Maloj Aziji i sjevernoj Africi. Iz široke rasprostranjenosti ove impresivne vrste proizlazi njezina velika prilagodljivost različitim uvjetima kojima je izlažemo u vrtovima i gradovima. Osobito dobro uspijeva na sunčanim padinama, a osim potrebe za svjetlom nema izraženih zahtjeva. U mnogim kontinentalnim područjima nije autohton, no zbog klimatskih promjena ponegdje, osobito u toplim nizinama, potiskuje autohtoni obični bor. Uspijeva posvuda, čak i na osobito siromašnim tlima. Dobro podnosi sušu i napreduje i u ravnicama i u planinskim područjima. Često se sadi i kako bi štitio druge biljke od vjetra. Izvorna vrsta ovog bora stasito je stablo koje doseže veće dimenzije.

Uzgoj: Najbolje uspijeva na punom suncu, dok je u polusjeni krošnja rjeđa, a povećava se i osjetljivost na gljivične bolesti. Na otvorenim položajima kod mladih se biljaka preporučuje zavjetrina od zimskog vjetra, a pogodna je i mikroklima bez dugotrajno ustajalog vlažnog zraka. Najprikladnije je propusno pjeskovito-ilovasto do šljunkovito tlo, a u teškim glinastim tlima pomaže drenaža i povišena gredica. Preporučeni pH kreće se približno od 4,5 do 6,5. Biljke u kontejneru sade se od ožujka do studenoga izvan razdoblja smrznutog tla, a u toplom razdoblju uz redovito zalijevanje do potpunog ukorjenjivanja, obično prve 2 sezone. Nakon ukorjenjivanja sušu uglavnom dobro podnose, ali dugotrajno prevlažno tlo povećava rizik od truleži korijena. Gnojidba je umjerena, obično je dovoljan proljetni kompost ili sporotopivo gnojivo za četinjače. Rez se ograničava na uklanjanje suhih grana, a kod nekih se vrsta radi zgušnjavanja mogu skraćivati proljetne „svijeće“ u svibnju do lipnja. Malč od kore ili sječke stabilizira vlagu i smanjuje pregrijavanje korijena. Otpornost na mraz obično iznosi otprilike do −30 °C, pa u vrtu u pravilu nije potrebna zimska zaštita, dok se kod biljaka u posudama preporučuje zaštititi korijenovu grudu od promrzavanja malčem ili omotom. Otpornost na sušu srednja je do visoka, a veće potrebe za vlagom imaju mlade sadnje. Razmak sadnje bira se velikodušno, orijentacijski 4–8 m ovisno o vrsti i ciljanoj krošnji, kako bi se osigurala cirkulacija zraka.

Autor: Kamila | Revizija: 9. 9. 2026